Skip to main content

AMERIKA - Vladimir Kolarić


AMERIKA



Nisam mogao ni da pretpostavim da postoje takva mesta u Njujorku. U Evropi sam uvek sretao duh Kristine Brahe i sve je bilo drugačije. Postojala je neka forma koju nisi morao da nadograđuješ, trebalo je samo da posmatraš i sve je već bilo tu. Možda sam baš zbog toga želeo Ameriku, slobodu. Evropa je za mene bila egzotika, Amerika realnost. Trebao mi je odmor od Kristine, Helene, Olimpije, Tamerlana i Metuzalema, svih fantazmi, fantoma, duhova, svih prikaza i sujetnih snova. Ipak, oni su bili moji prijatelji i žalio sam za njima. Doktor Metuzalem me je toliko toga naučio, Tamerlan Levi Salome mi je spasao život, strašnoj lezbijki Olimpiji Borgeze sam se divio, mada ne bih smeo, a Helenu Valdner sam voleo. Kristina Brahe me je naučila da postoje mnogi svetovi. Nikada je nisam upoznao dok je bila živa. Nisam siguran ni da je ikada bila živa.

I sad je Njujork bio taj novi svet za mene. U smradu neopranog veša, neonu i škripi požarnih stepenica tražio sam poeziju. Uvek sam želeo da svet dok ga gledam isijava, ali to se događalo samo na mahove, uglavnom ga je pokrivalo neko sivilo i prašina. Sećao sam se Borhesa, koji se, već slep, žalio kako ne može da vidi crnu boju u tom sivilu. Najviše je žalio za crnom. Nije se dao prevariti. Voleo bih da sam mogao da nađem malo sjaja u toj prosečnosti i raspadanju, ali sam osećao samo usamljenost i glad. Bio sam bukvalno gladan u Njujorku. Prvi put sam u životu bio gladan. Mnogo kraće sam mogao da izdržim bez hrane nego ranije, na drugim mestima, i gotovo nisam mogao da pišem. Mislio sam da će me stvarnost naučiti, ali stvarnost je bila samo muka. Ipak, poezija nije stvar osećanja nego duha, govorio sam, i ja moram imati snage da uništim tu stvarnost, da je odbacim kao crknutog psa i spasem ono što se ima spasti, ono malo sijanja. To je poezija. U Evropi su mi pomagali moji prijatelji, fantazme, ali sada nemam nikog. Ne usuđujem se da izlazim noću, a samo noću, na čistom vazduhu, mogu da razmišljam i da prizivam snove. Koje ću kasnije uobličavati, materijalizovati, ne davati im mira, najstrašnije ih mučiti prikivajući ih za hartiju. Želeo sam život, a ne knjige, a sad kao da nemam ništa. Knjige su svetovi. Ljudi su svetovi, a ja sam sam.

Ipak, nešto se dogodilo. Komšinica koja ja živela preko puta mog stana, mog brloga, bila je Portorikanka i imala je dvanaestogodišnjeg sina po imenu Rafael. Nismo se pozdravljali u prolazu, samo sam primetio kako me dečak ponekad podsmešljivo gleda, ali na to sam navikao, ne samo ovde nego i u Evropi, gde sam takođe bio stranac. Majka mu je radila nešto neodređeno i uglavnom nije bila kod kuće. Verovao sam da je prostitutka, ali oni su bili mirne komšije i ja sam bio zadovoljan.

Jednom su mi zakucali na vrata i majka me je zamolila da pričuvam Rafaela. Dečak je ušao i seo pred isključeni televizor, a majka je otišla. Uključio sam mu televizor i pitao ga šta želi da gleda. Odgovorio je da želi neku muziku i malo čipsa. Čipsa nisam imao i dao sam mu tosta, koji je on mirno grickao gledajući Kristinu Agileru.

“Sviđa li ti se?” pitao me je iznenada.

“Ko?”

“Kristina.”

“Ne”, rekao sam.

“Ni meni. Ona se samo pretvara da ju je briga.”

“Briga, za koga?”

“Za mene.”

“Poznaješ Kristinu Agileru?”

“Ona bi htela da mislim kako je poznajem.”

Rekao sam mu da je pametan dečko i pomislio kako bi mogli da postanemo prijatelji. Pitao sam ga kako se njegova majka odlučila da ga ostavi nasamo sa mnom.

“Zašto? Uradićeš mi nešto?” pitao je mirno i pogledao me sa osmehom.

Rekao sam mu da neću.

“Vidiš da je majka bila u pravu.”

Baš tako je rekao – mother. Nastavio je da gleda u ekran.

“Da li te često ostavlja sa nepoznatima?”

“Ne.”

“Šta radiš kad ona nije tu?”

“To su privatne stvari.”

Zaćutao sam i pocrveneo.

“Ne brini. Znam da si ti pisac. Vi morate da znate.”

“Kako znaš da sam pisac?”

“Majka je rekla da izgledaš kao neko ko stalno sanja.”

“Ti i tvoja majka ste čudne osobe.”

“Nisam primetio. Malo se družim sa ljudima.”

“Imaš li drugove?”

“O, naravno.”

“Upoznaćeš me sa njima?” Ne znam zašto sam to pitao.

“Ako hoćeš.”

Onda je njegova majka ponovo pokucala, otvorio sam i oni su otišli, bez pozdrava. Nikad se nisam osećao tako usamljeno. Muzika sa televizora kao da je dopirala sa nekog drugog sveta i ja sam se zbog nečeg uplašio. Navukao sam roletne na sve prozore, dobro zaključao vrata i uvukao se u krevet. Nisam zaspao sve do jutra, ali je bilo mnogo snova. Ujutru sam napisao svoju prvu američku priču.

Rafaela sam ponovo sreo tek posle nekoliko nedelja. Šetao sam ulicom razbacujući jesenje lišće i odlučio da od poslednjih para kupim hot dog. Tražio sam dosta senfa i kad sam se okrenuo, iza mene je stajao Rafael.

“Gladan sam”, rekao je i ja sam mu dao svoj hot dog. Rekao je da će me upoznati sa svojim prijateljima, samo ako imam malo vremena.

“Imam sve vreme na svetu”, rekao sam i on me je poveo.

“Oni su obični momci i biće ti dosadno”, rekao je dok smo prolazili kroz uzak prolaz između starih opustelih zgrada, pored kontejnera, žičanih ograda i koprive, sve do jednog stepeništa koje je vodilo nikuda, odnosno penjalo se uz zid urušene zgrade, koja kao da je preživela bombardovanje. Na stepenišu je sedelo nekoliko dečaka između dvanaest i petnaest godina i pilo pivo, iz jedne jedine limenke koja je kružila iz ruke u ruku.

“Ovo je Valdemar”, predstavio me je Rafael i oni su mi pružili limenku, ali ja sam rekao da ne pijem pivo i seo sam među njih. To su bili različito obučeni momci, uglavnom Portorikanci, ali i poneki beloput i plav, neznanog porekla, svi sanjivi.

“Valdemar ume da priča priče”, rekao je Rafael.

“Pričaj nam priče, Valdemare”, rekli su dačaci, nekoliko njih u glas, svi uspavani i šaljivi.

“Ne, ja umem da pišem priče, ne umem da ih pričam”, branio sam se.

“Valdemar je dosadan”, rekao je jedan od plavokosih.

“Drogirate li se?” pitao sam odjednom. Nisu se naljutili.

“Mi samo pijemo pivo”, rekli su. Uvek je govorilo njih bar dvojica ili trojica istovremeno.

Dečica, pomislio sam i zbog nečega se rastužio.

“Ne tuguj, Valdemare. Otpevaćemo ti pesmu”, rekao je Rafael.

Započeo je jedan Portorikanac, obrijane glave i u vunenoj kapi, naizgled najstariji od njih. Ostali su ga pratili začuđujuće nežnim glasovima, nimalo nalik na njihove prirodne.

“Moja draga otvara bocu šampanjca,

ali ja je volim…”

Ostali su se pridružili:

“…ali ja je volim…”

“Želeo bih da otvori i moje srce

kao taj šampanjac…”

“…kao taj šampanjac…”

“Taj ogromni penušavi šampanjac

što pršti kao čitav svet…”

“…čitav svet…”

“Na zalasku…”

“…na zalasku…”

“Kao čitav ovaj divni, predivni, božanstveni svet…”

“…svet…”

“Na zalasku.”

“… na zalasku.”

“O, moja draga otvara bocu šampanjca…”

“…šampanjca…”

“Voleo bih da i mene tako otvori jednog dana,

pa da izađem…”

“…da izađem…”

“Da se ne vratim…”

“… da se ne vratim…”

“Kao da me nikada nije ni bilo…”

“…ni bilo…”

“O, moja draga otvara bocu šampanjca…”

“…šampanjca…”

“Bio bih tako srećan…”

“…tako srećan…”

“Moja draga otvara bocu šampanjca…”

“…šampanjca…”

“Voleo bih da otvori i moje srce

kao taj šampanjac…”

“… šampanjac…”

“Jednog dana…”

“…jednog…”

“Ali još mi se ne žuri…”

“…ne žuri…”

“Još mogu ovako.”

“…ovako…”

“Još mogu ovako.”

“Ko ste vi, deco?” pitao sam ih, ali nisam dobio odgovor. Svi su ćutali i gledali u jednu tačku, a ja sam počeo da drhtim. Otrčao sam kući, pored grafita i đubrišta, kroz vetar i jesenje lišće.

Probudio sam se i na ekranu je ponovo bio spot Kristine Agilere. U frižideru sam zatekao samo jedno jaje i malo uskislog mleka. Ipak, bio sam srećan i ponovo sam počeo da pišem. Seo sam za klimavi kuhinjski sto, sa olovkom u ruci i sveskom glatkih korica, i pisanje je krenulo samo od sebe. Mislio sam da sam konačno pronašao svoje američke duhove. Napolju je upravo počinjao da pada sneg i moje srce je drhtalo. Kristina Brahe je obećala da me nikada neće ostaviti i sada sam znao da je bila u pravu. Ima toliko svetova, a mi ne možemo pobeći ni jednom od njih.

Najstariji dečak zvao se Gabrijel i dva meseca kasnije umro je od raka.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln