Skip to main content

CITATI - Vladimir Stojnić

CITATI



Suđenje je počinjalo tačno u podne. Tek u sudnici br.4 sam prvi put ugledao advokatski tim tužioca. Nekoliko razjarenih bikova crvenih očiju i obalavljenih vilica koji su željno iščekivali miris krvi. Stegnuo sam knjižicu koja se nalazila u levom džepu mog kaputa. Zatim je otpočeo proces koji je tekao svojim napetim tokom opterećen olovnim vazduhom koji se zavukao u svaku poru sudnice br.4. Negde kod završne reči tužioca, iz neznanog razloga, na pamet mi je pala knjižica koju sam stezao u šaci na početku suđenja. Reč je o patetičnom izdanju najpoznatijih latinskih citata koji mi je tetka poklonila za svršetak studija prava. Iako ne veća od tabakere, knjiga je bila opremljena tvrdim povezom i pozlaćenim slovima na koricama. Na prvoj strani je uz čestitke stajala posveta: „Koristiće ti na poslu.“ Jadnica je valjda još uvek mislila da je advokatu za suđenje oratorska veština presudna, a ovi bedni citati su joj zvučali besednjački, valjda zbog latinskog jezika ili mitova o rimskom pravu, ko će ga znati. Bilo kako bilo, izvukao sam citate iz džepa, nasumično ih otvorio i sa ukazane stranice glasno pročitao ili bolje reći uzviknuo: ACTA, NON VERBA ! Zbog prirode posla napisani tekst, pogotovo neduge sintagme, po pogledu na papir pročitam dva puta. Prvi put u sebi i za sebe, a drugi put naglas i za druge, ako je to potrebno. U ovom kobnom slučaju prvo čitanje je izostalo tako da sam u isto vreme i sudnicu i sebe naglas upoznao sa mudrošću. Dakle: dela, a ne reči, dragi moji ! Tužilac, koji je bio u sred reči, zastade sa izlaganjem i istog časa se baci na mog klijenta udarajući ga pesnicama posred lica. Ostali tužioci, kao deo jedinstvenog tima učiniše isto i zatrpaše optuženog udarcima. Izbezumljen delom koje sam izazvao brže bolje uzviknuh VERBA, NON ACTA! Tužioci se primiriše. Ali, izgleda da je sve ovo veoma zabavljalo sudiju koji kroz smeh i gotovo dečije pljeskanje dlanovima ponovi ACTA, NON VERBA ! Krvoločne zveri stadoše opet da napadaju mog preplašenog i već krvavog klijenta. Još nekoliko puta sam obrnutom mantrom smirivao sudnicu br.4, ali bi sudija poznatim latinskim citatom stvar opet vraćao na staro. U jednom trenutku sam došao do objašnjenja za celu ovu situaciju. Ovo je jedan od trenutaka u kojima vreme trokira kao igla na ogrebanoj ploči koja stalno ponavlja isti ton. Vreme je zašlo u jedan od mnogobrojnih beskonačnih rukavaca u kojem će se ovo sudijino i moje prebacivanje ponavljati u nedogled. Dok je vremena i dok je sveta.
Kroz prozor sudnice su dopirali glasovi. Tu ispod, na ulici, u jednom sasvim drugom rukavcu ljudi su kolektivno klicali poeziju pomažući jednom dečaku da poleti ka nebu. Među raznim stihovima mogla se čuti i izreka ERRARE HUMANUM EST! Ali i ERRARE HUMANUM EST, SED IN ERRORE PERSEVERARE DEMENTIS! Mi tu ništa nismo mogli. Naša sudbina je bila zapečaćena.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln