Skip to main content

DOGOVOR - Vesna Perić


DOGOVOR



Vidim ga kroz sumaglicu, i sasvim pojačanih čula – ćutim mu dah. On i ne zna da kroz stisnute kapke nazirem jesenji pejzaž nad sopstvenom humkom, i da ću nakon ovog sutona točiti čudesno miro, olakšana za jedini strah – da se nećemo susresti još jednom… Nesvojstvenim interfejsom biće stopljena naša tela…a nagost boli i uvek je stid…

Vidim ga u talasanju plašta boje lavande, sa sukrvičastim ornamentima oko grudi, tamo gde pogrešno, već nekoliko milenijuma, smeštaju fetišistički kruškoliki organ… Duša je sivo središe tela – govorila sam mu često, kao mrmljajuću molitvu, njemu, neverujućem, sledbeniku cogitansa…Hladno mu je, i njegovo vitko, koščato telo, ugiba se uz škripeće kadence vetra.

Poigravamo se, ona i ja, jer to nije vetar, to je naš dišući dvoglas. Ja sam njena donja terca, jer ona je gipki beztelesni sopran…Ona poje kao u ruskim crkvama, i zamamna je i putena…Ona je sve što nisam niti ću ikada biti… jer nikada više neću ni biti…osim sada, ni nepun čas, koliko mi je obećala, stopljena sa njom bezumnim i neprekidnim embraceom Večnosti, njene pomajke. Koliko žena na jednom prostorvremenu!

Ne plašim se za njegove staklaste oči – iris proširen u sumraku, zvezdast i rotirajući. Sklanjam sopstveni pogled – filaž ulevo, odakle izranja ona, u sivoj svili, nagih leđa. Nikada joj nije hladno, pa ni u ovaj čas, jer ona je hladnoća sama, i znam da je njen poljubac najduže i najtoplije kremasto iskliznuće u elektrificirajuće titravo sladostrašće. Tako je i sa njim, vidim mu po titrajima kolena, lomi ga u zglobovima sopstvenom svilom. Prevukao je finim prstima preko mog odra, kleči, ona mu za leđima, šapuće nešto za uhom. Znam da sada misli da je ona samo utvara, neizbežan mizanscen jednog tako dosadnog makabrističkog rituala. Ali, ona ga tako toplo miluje po zatiljku, kako ja nikada nisam, da on ne odoleva. Ustaje i okreće leđa mome odru, ne osvrnuvši se, jer njene su usne brže od svakog grizodušja. Sukrvica na njegovom plaštu lagano nestaje u njenim ustima, jezikom kao kičicom lavandi vraća valer. Promatram, kadar statičan, dva vretenasta tela obujmljena u prebrzom prepletu…overlapping njene desne ruke koja mu razjaruje međunožje do krika kakvog do sada nikada čula nisam…

Svaki trakasti mišić njenog tela izbrušen do najfinijeg mikrovlakna. Koža staklasta, i znam da pod jezikom on je oseća kao slanu, i sanja maslinovo drvo, zrele plodove bordo boje. Lavanda i sivilo sasvim su skliznuli na tle. Mešaju se kao istočnjačke dvotkane svile. Nagota bljesnu kao strobolight. Kao njihovi jezici. Klekla je i obujmila mu je kolena. Vidim njegova polupognuta leđa, a ona saučesnički viri kroz njegove butine ka meni. Pogled pun zahvalnosti i oholosti u isti mah. Ona ga ima. Najsvetijeg koji je ovim dolinama greo. Sada ona gre njegovim dolinama i pregibima, besramno, a tako lagano, nežno, kao što je i mene položila u tamu. Uspravlja se i naslanja ga uz hrapavo deblo drveta, obeznanjenog od iščekivanja. Okrećem glavu još oštrije u levo, i vidim kako njene divne obline i mekota pritiskaju njegovu oštrinu. Obujmio joj je udolinu leđa i zariva joj svoje sive nokte, ali ne ostaje nikakav trag na njenoj koži…nikada ne ostaje trag. Pribijaju se, i mahnito zarivaju zube jedno drugome u vratove, sve do momenta vremenskog iskliznuća u tačku ničega i nikada. Vrhunci kao male smrti, prasak do singulariteta… Njegovo telo koje se izmoždeno skljoka na tle kraj mog odra. Ona zabacuje kosu unazad, uzima njegov plašt i pokriva mu leđa, pomilujući ga odsutno po kosi. Okreće se ka meni uz jedan tako blagi osmeh koji rastapa svaku jezu moje buduće osame.

Ona odlazi gipkim korakom srne.

Dale jedna drugoj ovaj prekratki čas.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln