Skip to main content

DUHOVI - Vanja Savić


 DUHOVI



Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe.

”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace u narandžasti kamion i povezu na deponiju na kraju grada, pored, u podzemnim vodama ušuškanog, groblja.

”Mi tebe ne zaboravljamo, jer ti si naš, zauvek”, čuješ ih i bežiš u svoj auto, tražeći ključeve po džepovima kaputa, ali njih na žalost nema. Ispali su negde kod ogledala, možda su ispod one stolice koja te je zaustavila na pola puta do mesta na kome se, među ostalim dokumentima tvojih skoro preminulih roditelja, nalazi i testament. Ostavinska rasprava je zakazana za sutra, a grad je isuviše daleko da bi se rano izjutra ponovo vratio u zabačeni gradić opkoljen ravnicama i jakim, hladnim jesenjim vetrom koji ti ubacuje prašinu u oči i obavija te požutelim lišćem i onim jezivim i dosadnim ”zauvek”. Možda je bolje da odustaneš od svega i vratiš se u svoj stan u kome te, zureći u televizor, čeka tvoja gospođa. Da, ali kako bez ključa. Mora da je nekako ispao i ostao negde u kući.

Ponovo ulaziš u oronulu građevinu, uz nesnosnu škripu zarđale kvake na vratima iza kojih se pomaljaju dobro poznati likovi. Smeju se gledajući te kako se batrgaš po njihovim hodnicima, pružajući bele vazdušaste ruke ka tebi. Ne želiš da ih vidiš. Iako ih nazireš i čuješ njihovu sablasnu pesmu, pokušavaš da ih disharmonizuješ, raščlaniš na obične i nebitne krike i oblike. Bojiš se da poljubiš nestvarnu maglu namerno zaboravljenih iskrica ljubavi, prijatelja, roditelja… Senkama svih onih koji su te izdali i ostavili. Čeprkaš po podu, pažljivo kao po brlogu punom buba, škorpija i zmija. Žuriš, jer ukoliko uskoro ne pronađeš ključ i to bedno parče papira ostaćeš bespovratno ovde sa svim tim bednicima za koje si bio siguran da više ne postoje.

Uspeo si. Ključ je bio na stolu, pored testamenta. Grozničavo ih stavljaš u unutrašnji džep sakoa i izlaziš praćen magličastim siluetama, iskrivljenim u vrletnom odsjaju i dodiru hladnoće sa vrelim izduvnim gasovima koji izlaze iz motora tvog automobila dok se udaljavaš poput vihora ka autoputu. Smanjuješ gas pred naplatnom rampom i gotovo bez daha gledaš u čoveka u staklenoj kućici. Poznat si mu odnekud. Seća se tvojih matoraca. Kaže da ste zajedno odrasli, igrajući se u zabačenim bondrocima, pod stolovima i u dvorištima tvoje i kuće njegovih roditelja. Povezuješ ga sa trulim zaverenicima od kojih si pobegao. Odbacuješ njegovo prisustvo u svojoj sadašnjosti i uz glasnu muziku sa radija gaziš papučicu za gas. Čini ti se da ostavljaš duhove za sobom. Voziš ka gradu isuvise brzo, a iza one krivine jedno vozilo se kreće suprotnom trakom u susret tebi.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln