Dva krvnika i jedna žrtva - Alemko Gluhak

Dva krvnika i jedna žrtva

Grozan krik prolomi mirnu okolinu. Činilo se kao da plamen baklji što su osvjetljavale ulaz u golemu kamenu kulu sa sitnim otvorima podhrtava od strašna zvuka što je prodirao iz dubine kule.

U obližnjim kućama, kod sjevernog ulaza u grad, već su bili navikli na te jezive noćne krike. U kuli su svake noći nekoga mučili. »Uskoro će propast svijeta, ljudi su se izobijestili i zabadaju nos u božje poslove«, mislili su susjedi.

U mračnim podrumima mučilišta drugačije su misli morile stradalnike. Proklinjali su dan kad su čuli nova učenja o svijetu i počeli o tome razmilšjati. Proklinjali su sami sebe što nisu bili već prije uništeni u kakvu besmislenu svetom ratu ili na ropskom radu. Proklinjali su svijet koji dopušta takve strahote, boga ako su vjerovali u njega, ili su tek sad povjerovali, ali i u đavola ...

Ovaj je put heretik bio vrlo uporan. Krvnici nisu znali kako bi ga slomili. Bičevi, španjolska čizma, vrelo ulje, paljenje tabana — ništa nije pomagalo. Nikas se dobro držao, vjerovao je u sebe, bio je potpuno siguran da ima pravo i da neće pokleknuti pred mučiteljima.

— No, Nikase, malo se odmori, promisli o božjoj mudrosti — i krvniku je Ardasu već bilo dosta pa sjedne. Druwis skine kukuljicu s glave i duboko uzdahne:

— Crni Nikase, crni Nikase! Zašto li si tako uporan? Svi su dosad brzo priznavali, samo ti imaš pretvrdu glavu!

Nikas je šutio. Što da im kaže? Već sedam dana uspijeva održati svoju svijest iako mu nesnosna bol razdire tijelo. Možda imaju pravo?

— Ah, sutra ćemo nastaviti! — i Ardas pođe prema Nikasu, priđe i Druwis pa ga odvežu i ponesu u ćeliju. Dali su mu malo hrane i vode.

— Nikase, promisli! Predomisli se i ugledat ćeš božje svjetlo! — tim ga riječima pozdravi Druwis.

Nikas je razmišljao: zašto je toliki grijeh misliti da se Zemlja okreće oko Sunca, da ima drugih svjetova na kojima također žive ljudi, da svemir nema granica? Je li to protiv boga? Da jeste, ne bi li se i sam bog pobrinuo da ljudi o tome ne razmišljaju nego da o tome brinu brigu krvoločni inkvizitori?

Dugo je spavao kad ga iznenada probudi bolan udarac. Druwis i Ardas došli su po njega.

U mučionici je sve već bilo pripremljeno. Vatra se rasplamsala, okovi su zlokobno sjali...

— Priznat ću... — prošapće slomljeni Nikas. Ardas se iznenađeno okrene, bič mu padne iz ruke.

— Nasmiješit će ti se sam gospod, blagorodni Nikase! — poveseli se Druwis, tražeći pero i tintarnicu.

— A ponajviše mi, njegovi pokorni zemaljski namjesnici — doda Ardas razdragan. — Ali morat ćeš priznati mnogo toga...

— Sve ću priznati, sve svoje grijehe... — Nikas je počeo plakati. Grcajući u suzama nije niti shvatio značenje riječi koje je izgovorio Druwis:

— I mnogo toga još...

Kad se smirio, obrati se Druwisu koji je već čekao da počne pisati zapisnik.

— Priznajem da sam govorio da je Zemlja okrugla ... Druwisovo je pero sablasno škripalo razbacujući kapljice tinte unaokolo.

— Priznaj više! — doda Druwis, na što se Ardas zadovoljno nasmiješi. — Priznaj i to da si tvrdio da je Zemlja malo spljoštena na polovima.

— Ali, ja to nisam ...

— Ne protivi nam se! Mi smo sveta inkvizicija! — prodere se Ardas, dohvati bič i podigne ruku nad Nikasom. Ovaj s treskom sruši klupicu na kojoj je sjedio i ustukne nekoliko koraka.

— Nikase, shvati jedno — pomirljivim će glasom Druwis. — Sada više nije važno što si ti zaista govorio. Ti si tvrdio ono što mi kažemo da si tvrdio. A i bolje za tebe, većeg pokajnika čeka i više milosti božje...

— Recite mi samo jedno — prošapće Nikas. — Tko je zaista tako tvrdio?

— Artoys. A to je jedino i tvrdio drugačije nego ti... Samo ti zapisi, Druwise, ionako će naš Nikas morati potpisati...

— Ali...

— Nema ali! — zaviče Ardas i osine ga teškim bičem.

— Što bi još naš Nikas mogao tvrditi? Pa, na primjer, da se Zemlja ne okreće oko Sunca po kružnici nego po nekakvoj maloj izduženoj krivulji — nastavi u smijehu Druwis.

Nikas to više nije mogao slušati. Bile su to tako ružno postavljene osnove heliocentričnog sustava. Pa kako se mogu toliko rugati? Kako mogu lagati? Kako samo smiju zapisivati u zapisnik ono što on nije rekao?

— Može još i ovo — podrugljivo će Ardas. — Da se Zemlja okreće kao neka lopta i zato se smjenjuju dan i noć.

Kako samo mogu, mislio je Nikas, kad znaju da tako ne može biti? Nastao je muk. Očajnim glasom Nikas nastavi:

— Priznajem da sam protivno božanskom učenju tvrdio da postoje drugi svjetovi na kojima također žive ljudi kao što smo i mi...

— Da, da, da — počne ga kuditi Druwis. — Ne bi li bilo zgodnije da si propovijedao da na drugim svjetovima ne vladaju samo ljudi, već na nekima da su gospodari recimo psi, na jednima lavovi, na drugima konji...

— I osim toga — gušeći se u smijehu doda Ardas — ima i takvih vladara nekih svjetova da nimalo ne nalikuju ni na kojeg božjeg stvora, niti na bilo što... što bismo mogli zamisliti ...

Nikas nije mogao izdržati, krikne i zaplače. Zašto ga toliko ocrnjuju? Zašto nisu zadovoljni što uopće priznaje? Kako mogu biti toliko zli, zar nisu svjesni da je bog samo čovjeku podario um, samo je čovjek sposoban da misli i stvara, a i sam je stvoren po božjem obličju ...

Ardas i Druwis sve su se vrijeme, dok je on plakao, smijali.

— Dalje, dalje, plemeniti Nikase! — nukali su ga.

— Priznajem da sam tvrdio da svemir nema kraja i krene li se njime bilo kamo, nikad se više ne bi moglo vratiti na Zemlju jer bi je bilo nemoguće pronaći...

— I još, što bi još mogao izmisliti, Nikase? — Druwis nije mogao izdržati, a da ga ne prekine. — Da je svemir bez kraja, i da ne postoji ništa što bi ga prešlo u jednom trenutku, te da je sve drugo konačno osim svemira, pa čak i zvuku treba vrijeme da putuje ...

— I kako bi onda svjetlost mogla biti beskonačno brza! Svjetlo vidimo, zvuk čujemo, misli osjećamo da ne lete već idu svojim sporim tokom ... Nikase, sve je konačno! Pa čak i svemir!

— Putuješ, putuješ, Nikase, i opet se vraćaš na početak svog velikog svetog puta! Kao u boci...

— Kao u kugli čarobnjaka ...

Pa zar bi bog bio tako sebičan pa da sve ograniči? Nikas nije shvaćao zašto mučitelji tako govore. Zar bi bog bio tako zloban da zatvori ljude u svijetu kao u nekakvu svoju kuglu? Nikasu se mračio um. Bio je očajan:

— Priznat ću sve! Sve što želite!

— Hoćeš li? Što bi još, Druwise, on mogao priznati?

— Pa... Ako ni jedna rijeka ne teče istom brzinom kao neka druga, zašto bi vrijeme teklo istom brzinom? Ima sporijeg i bržeg vremena, onog koje stoji i onog koje završi već na samom početku.

— Kako, kako? — poviče na njih Nikas. — Vrijeme je samo jedno, rijeka ima mnogo! Vrijeme je jedno!

— Pa i rijeke su sve od iste vode... — prošapće mu prijateljski Ardas i snažno ga udari.

— Bolje bi bilo, Nikase, da sami napišemo to tvoje priznanje, ti ćeš ga ujutro potpisati. — Druwisu je već bilo dosta. — Možda te posluži sreća pa te već prekosutra spale...

Ubacili su ga u ćeliju grublje nego ikad dosad. Nikasu se činilo da su, iako oni mučitelji, a on njihova žrtva, postali bliski. No sad je izgubio sve te iluzije...

Ardas i Druwis pođoše hodnicima kule. Bilo je tu još nekoliko heretika koji su očekivali postupak. Krvnika nije bilo dosta, u drugim gradskim zatvorima bilo je i gore. Čak su i obični čuvari postajali mučitelji da bi se grad što prije oslobodio tih heretika.

— Malo je takvih krvnika kakvi smo mi — reče Druwis, a riječi mu jezovito odzvanjahu između hladnih visokih zidova hodnika, poigravajući se sjenama. Baklje su dimile i strop je bio garav kao nebo u paklu...

— No, Druwise, mogli bismo i mi jednom dospjeti na mjesto Nikasa, Valdisa, Drosmiksa, Ebrusa, Bantiksa, Gegalusa... i svih njima sličnih.

— Zašto?

— Nismo li previše oslobodili svoju maštu?