Skip to main content

FLAŠ, DEJL, ZARKOV - Vasa Pavković


FLAŠ, DEJL, ZARKOV



Ogromni vasionski brod se nečujno odvoji od bazne stanice, gigantske srebrne Sfere, koja je neobično podsećala na Gil Kejnove crtačke tvorevine. Flaš Gordon protrlja slepoočnice i odahnu. Poletanje je prošlo bez neočekivanih problema. Ogromni crni brod koji je izgledao kao da ga je nacrtao Džek Dejvis, upali svih 70 mikro-atomskih motora i brzinom koja se opasno približavala brzini svetlosti, napusti galaksiju Federacije. Iznenada ekran se osvetli i Flaš Gordon začu glas i ugleda lice Dejl Arden koja je izgledala upravo onako kako ju je crtao Aleks Rejmond.

– Oh, Flaše, kad ćeš se vratiti?

– Mila, tek što sam krenuo ka cilju…

– Ljubavi moja mila, jedina, zašto me opet napuštaš? Zbog neke plavuše?

– Dejl, ne budi smešna, voljena, znaš da je Federacija u opasnosti…

– Vrati se brzo, kako god da se desilo…

– Ne brini, jedina, vratiću se pre nego što Sunce zgasne – reče Flaš i pokuša da se koncentriše na dugi let i sofisticirane komande.

Posmatran iz profila, ali i iz anfasa Flaš Gordon je izgledao upravo kao u stripu Dena Berija, naočiti, plavokosi lepotan, s neodoljivim osmehom i figurom koja za sedamdeset godina života nije izgubila nimalo na privlačnosti. On aktivira automatskog astropilota i uključi odmah zatim Zarkova. Zarkov je u tom času izgledao kao na crtežima Maka Reboja.

– Flaše, žao mi je što ne putujem s tobom.

– I meni, profesore…

– Ali biće prilike u večnosti…

Zarkov je voleo da bude patetičan, kao pravi potomak Rusa.

– Kako je Dejl podnela tvoj odlazak?

– Hrabro, kako već to ona čini…

– Mogu da mislim… – reče Zarkov i nastavi: – Slušaj, uputstva su ti u folderu s naslovom Užas…

– Ti baš znaš da ohrabriš junaka! – reče Flaš.

– Odmah otvori folder i u fajlu Strava, pronaći ćeš objašnjenje cilja i postupka uništavanja galaksije King Fič.

– Mora li to da učinim?

– Ne razumem pitanje – odgovori Zarkov sa nemilosrdnošću karakterističnom za potomke Rusa.

Nešto kasnije Flaš je čitao uputstva i u fajlu Postupci uništenja notirao plan skorašnjih aktivnosti. Dok je sasvim zaneseno i u punoj koncentraciji proučavao i pamtio plan, medij se oglasi i na ekranu iskrsnu lik Dejl Arden. Sada je njeno lice bilo uplašeno kao na kajiševima koje je crtao Harvi Kurcman.

– Mili, saznala sam da si žrtvovan, jedini, s tobom su se poigrali…

– Ljubavi, ne brini, sve je pod kontrolom.

Flašovo lice je i dalje bilo odlučno kao u epizodama koje je crtao Aleks Rejmond.

– Ljubavi, pokušavaju da ometu našu vezu…

– Dejl, srećo, meni ništa ne može naškoditi… – poče Gordon svoju tiradu, ali se tog časa slika Dejl Arden s ekrana izgubi i najslavniji vasionski letač osta sam u džinovskom crnom brodu od telurijuma, koji je izgledao kao na crtežima Džeka Dejvisa. Gordon uzdahnu, dematrijalizova telo, zatim upisa vrhom nokta 70 komandi po ekranu svog elektronskog navigatora i spremi se da potone u hibernaciju. U njoj bi trebalo da provede narednih 30 svetlosnih godina pre nego se približi osuđenoj zloj Galaksiji na domet.

Krajičkom vida, dok je dematrijalizacija trajala, on vide Zarkovljevo lice na hladnoj ploči ekrana i začu znani glas. Sada mu je njegov večiti prijatelj izgledao kao na crtežima Boba Fudžintanija.

– Flaše, Dejlina poruka je uhvaćena, ali se ne brini. To je još jedna od njenih paranoja… Žene su robovi strasti…

Izrekao je poslednju floskulu s dramatikom karakterističnom za njegovu predačku, rusku naciju.

Zaustavljajući na sekund dematerijalizaciju, Flaš odgovori:

– Znam, prijatelju, uvek me je nervirala, ali sam je i voleo.

– Dakle, ne brini, sledi uputstva, bićeš probuđen na domaku cilja. Cela akcija ne sme da traje duže od jedne ultra sekunde.

Flaš poslednje reči Zarkovljeve poruke nije čuo.

Uskoro je veliki crni brod pretvoren u kosmičku česticu, s dematrijalizovanim herojem u kapsuli jurio vaseljenom, po trajektoriji vođenoj elektromozgom smeštenim na sve udaljenijoj srebrnoj Sferi, koja je izgledala kao da ju je nacrtao Gil Kejn. U isto vreme, na istom sferoidnom brodu obavljano je na milione operacija, mada ni jedna, po dalekosežnosti uticaja po sudbinu preostalih ljudi i njima bliskih bića, ni izbliza nije imala sličnu ulogu.

Dok se srebrna Sfera rotirala na svojoj paraboličnoj orbiti, a crni brod vibrirao na svom smrtonosnom putu, vreme se vraćalo unazad, Slike su se odvajale od kajiševa crtanog epa, unatrag, unatrag, unatrag i niko, pa čak ni pažljivi hroničar nije mogao da razlikuje kadrove Džeka Dejvisa od kadrova Frenka Bola, kadrove Dena Barija od kadrova Rika Estrade… Mešali su se scenariji, odvajale slike unazad, transferisali su se planovi i rakursi, i jedino je, možda zbog moje čitalačke pristranosti, neka od sličica Ala Viljemsona unosila red u rasporedak realnosti.

U izvesnom momentu, isprogramiranom na početku akcije, pre 70 svetlosnih godina, elektronski um crnog broda je počeo da materijalizuje Flašovo telo. U momentu kada se on i formalno pojavio na komandom sedištu, sam u gigantskoj mašineriji, sasvim je ličio na lik kakav je davno kreirao Aleks Rejmond. Čitava akcija je trajala tri sličice stripa, cilj se ukazao, brod je iscentrirao metu i Flaš je, bez milosti, kako bi rekao Zarkov, pritisnuo dugmence smrtonosne mašinerije da bi u milionitom delu sekunde uništio zlu Galaksiju King Fič. Eksplozija je kao u kolateralnim štetama, uništila još desetinu sitnijih galaksija, o kojima Flaš Gordon nije znao mnogo, odnosno ništa. «Znao je manje od ničeg», kako bi u ruskoj tradiciji rekao naučnik Zarkov.

Priča koju sledite vidljivo prati izmenjen Flašov lik i ulogu. Kao što vidite, u njoj nema viteštva Rejmondovog doba, niti paranormalnosti karakteristične za Berija. Nema ni Rebojeve sklonosti prema misterioznom ni Dejvisove tehnomorske refleksije. Ni Fudžintanijeve digitalne elegancije, ni Norisovog rasterizovanog neoekspresionizma. Mada sam nameravao da priču ispunim refrenskim belinama Viljemsonove crtačke elegancije, očito je da shodno vlastitom iskustvu sa primarnim kosmičkim ratom (1999, Beograd, eks Jugoslavija) ne mogu da se klonim ni ironije ni satiričkog pogleda na likove i situacije.

Mirim se s tim.

Moram da se pomirim s tim.

Tek što se u povratku Gordon matrijalizovao, zasvetleo je ekran medijuma i nasmejana Dejl, kao na nekom od Berijevih crteža, počela da Flašu šalje poljupce.

– Dragi, uspeo si! Jedini, opet si pobedio zlo…

– Rekao sam ti da ne brineš, lepotice! – reče Gordon.

– Ljubavi, jedva čekam da te zagrlim i poljubim i da ti govorim nežne reči!

– Čekaj me na Sferi – reče Flaš, pragmatičan kao i obično.

Dok je posmatrao ushićeno Dejlino lice, lepo kao na crtežima Frenka Frezete, ekran se zatamni i mesto Ardenove na ekranu blesnu zagonetno privlačni Zarkovljev lik.

– Druže, da li je sve pod kontrolom?

– Apsolutno! – reče Gordon ponosito.

– Rekao sam ti da neće biti nikakvih problema!- reče Zarkov s gordošću karakterističnom za Ruse.

– Za ovih sedamdeset godina, preturio sam preko glave hiljade komplikovanijih avantura – reče Gordon.

– Ali nisi jednim pokretom uništio više svetova i eliminisao više neprijatelja Federacije! – reče Zarkov glasom karakterističnim za itd.

Veliki crni brod koji je posle složene operacije uništenja izgledao kao na crtežima Sju Berija, pristanu uz Sferu, koja je sada i dalje nalikovala na satelit kakav bi nacrtao Željko Pahek (eto mog obola patriotizmu!).

Gordon gordo iskorači na svetlu stazu uspeha i fleš-brzim korakom krete da primi još jedno odličje. Ubrzo mu je Dejl Arden visila oko vrata, a Zarkov čestitao. Dok je uživao u trenovima slave, priđe mu jedan njemu nepoznati čovek.

– Sećaš li se Minga? – upita ga Ostin Brigs, kao da želi da mu pokvari slavlje.

– Ne! – reče iskreno Flaš.

– Ni ja! – reče Brigs i izgubi se u masi crtača i scenarista koji su godinama održavali Gordona u životu.

Tu negde, u blizini, dematerijalizovani, stojali smo Ilija Bakić i ja, Vasa Pavković, i zadivljeno posmatrali najvećeg svemirskog heroja svih vremena i svih postojećih galaksija.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln