Maskarada
Automat je ritmički pucketao i škljocao obavljajući svoje pretrage. Ja sam pak napola ležao u duboku naslonjaču, zatvorivši oči i čekajući svršetak pretraga i pregleda uopće.
Napokon se razlijegnu melodična zvonjava.
— Dakle — reče liječnik — razgledajući film. — Malo sniženi krvni tlak, mala aritmija, mlitavost. Opći tonus ne bismo mogli ubrojiti među najbolje. Jednostavno, vi ste premoreni. Kamo namjeravate ići na godišnji odmor?
— Ne znam — rekoh. — Da budem iskren, sva ta odmarališta, lječilišta... Ne, ne bih mogao podnijeti. Osim toga, ne bi mi odgovaralo da napustim, odnosno da prekinem posao kojim se upravo bavim.
— Posao ovamo, posao onamo, no vi se ipak morate odmoriti. Znate što — zastade liječnik i zamisli se na trenutak — uvjeren sam da će za vas biti najbolje kakvo prikladno putovanje. Promjena okoline, novi ljudi, nepoznati gradovi. Mala doza romantike dalekih putovanja, to su sve najbolji lijekovi za bolest kao što je vaša.
— Razmislit ću o vašem savjetu — rekoh neodređeno.
— Nije to savjet nego liječnički propis. I već je ubilježen u vaš osobni karton...
* * *
Polako sam se vukao ulicom nepoznata grada. U hotelu me dežurni upozorio da prije ponoći neće biti slobodne sobe, pa sam sad morao odlučiti kako da utučem večeri, tj. vrijeme dok ne dobijem sobu.
Pažnju mi je privuklo jarko osvijetljeno zdanje. Na pročelju je bila učvršćena dugačka platnena traka, urešena maskama i natpisom:
VELIKI PROLJETNI STUDENTSKI PLES S MASKAMA Nešto me ponukalo da uđem.
Na ulazu sam kupio crvenu polumasku i crveni papirnati ogrtač. Nekakav mladić u kostimu Pierrota turnuo mi je u ruku ružičasti karanfil, smijući se usput iz svega glasa.
Vrteći u rukama cvjetić, probijao sam se među plesnim parovima, pomalo zbunjen gromkom glazbom, jarkom svjetlošću i treperenjem tisuću boja na mnoštvu raznobojnih maski što su se vrtjele u taktu glazbe.
Visoka djevojka u crnom dominu požurila mi u susret. Modre su me oči gledale preplašeno i uzrujano ispod baršunaste maske.
— Već sam se preplašila da nećete doći! — reče i odmah me uhvati za obje ruke.
Pogledao sam je začuđeno.
— Ne udaljujte se od mene ni na korak — šapnu djevojka oledavajući se plašljivo na sve strane. — Čini se da je Učitelj odlučio nešto učiniti. Tako se bojim! Psst, evo ga, ide!
Prilazio nam je visok debeo čovjek u kostimu gusara. Nezgrapno dugačak mač lupkao je o široke crvene mornaričke čizme. Crni mu je povez skrivao jedno oko, presijecajući obraz na mjestu gdje je završavala riđa brada. Desetak đavola i đavolčića sastavljalo je njegovu svitu.
— Dakle, ipak niste kukavica — reče on tapšajući me po ramenu. — Kunem se Nasljeđem Sotone da ćete se danas njome oženiti, bez obzira na to koliko me to stajalo!
— Mladoženja, mladoženja! — počeše vikati đavoli, plešući oko nas. — Dajte mu Zvjezdani Eliksir!
Netko mi gurnu u ruku malešnu srebrnu bočicu.
— Pijte! — reče grubo Gusar. — Možda vam je to posljednja prilika.
Prinesoh automatski bočicu ustima. Uljasta mirisna tekućina opali mi nepce.
— Mladoženja, mladoženja! — vrištali su đavoli i toptali nogama. — On je ispio Zvjezdani Eliksir!
Zapovjedničkim pokretom Gusar im zapovijedi da ušute.
— Ovdje bi nam bilo teško da se objasnimo — reče na to, obrativši se izravno meni. — Pođimo na dvorište. A vi milostiva gospođo, pođite također s nama — reče i podrugljivo se pokloni djevojci koja je drhturila od straha.
Dugo nas je vodio opustjelim prostorijama, prekrivenima prašinom i ukrašenima starim otrcanim dekoracijama.
Napokon se nađosmo na dvorištu. Crna zatvorena kola, u koja su biia zapregnuta četiri konja, nalikovala su više na katafalk nego na kola.
— Zar nisu prilično zgodna ta kolica, posebice prikladna za svadbeno putovanje — zahihoće Gusar, gurajući djevojku i mene u kola. Sam je sjeo na kozlić i mahnuo bičem.
Željezom okovani kotači grmjeli su taracanom ulicom. No uskoro taj zvuk postade tiši. Sudeći po ljuljanju kola, sada se, vjerojatno, vozimo mekim seoskim putem.
Djevojka je tiho jecala u kutu. Zagrlio sam je oko ramena a ona se iznenada privinu uza me uz dugačak poljubac.
— Ej, ne može tako! — razlijegnu se Gusarov glas. — Najprije vas moram vjenčati, a tek onda ćemo vidjeti što ćemo dalje. I hoćete li još uvijek biti raspoloženi za poljupce. — U to kola stadoše i on grubo izvuče moju suputnicu za ruku.
U tom trenutku u ruci djevojke bljesnu malešni pištolj. Bljesak pucnja osvijetli grmlje uz cestu i nepokretne figure unaokolo kola.
— Učitelj je ubijen, molim vas, bježite! — kriknu mi neznanka, braneći se od sjena što su nas opkolile.
Priskočio sam joj u pomoć, no u to se na mene baciše dva divovska mrava, svezaše mi ruke i ponovno gurnuše u kola. Treći divovski mrav skoči na kozlić i kola poletješe poskakujući na rupčagama.
Gušio sam se od smrada koji su širili moji tamničari. Sva ta đavolština nije bila ni najmanje nalik na ples pod maskama.
Kola se iznenada zaustaviše a mene odvukoše duboko dolje kroz nekakav kosi tunel.
Nepokon ugledah i svjetlost. U golemoj ružičastoj dvorani važno je u naslonjačima sjedilo pet mrava.
— Vaša svjetlosti — reče jedan od mojih čuvara obraćajući se debelome mravu pod čijim sam nogama ležao. — Izdajica je dopremljen...
— Vi ste poveli vjerolomnu i opasnu igru! — izdere se na mene onaj što su ga nazivali »vaša svjetlosti«. — Vaši izvještaji nisu istiniti i prepuni su namjerno nedorečenih opisa! Gdje je skriveno Nasljedstvo Sotone?! Zar vi zaista vjerujete da će vaši nespretni pokušaji moći i samo na tren odgoditi dan našeg izlaska na površinu Zemlje? Dan za koji se pripremamo već dvadeset i pet tisuća godina!... Znajte da smo pratili svaki vaš korak. Vi šutite zbog toga što ne možete na to ništa odgovoriti, ništa posebno reći. U redu. No sutra ćemo vam ipak razvezati jezik. I vi ćete shvatiti da mi možemo biti isto toliko okrutni koliko i darežljivi. A sada ga bacite u jamu — obrati se poglavar mojim stražarima. — Ta danas je njegova prva bračna noć. Gromki hihot zagluši njegove riječi. Ponovno me odvukoše u tamu.
Uskoro osjetih kako padam i začuh kako se nada mnom zatvaraju nekakva preklopna vrata.
Ležao sam na mekoj smrdljivoj stelji. Do mene je odnekud izbliza dopiralo suzdržano ridanje. Upalih šibicu i ugledah djevojku u maski kako se licem priljubila uz zid.
— Tko ste vi? — prošaputa gotovo nečujno prekrivajući mi poljupcima oba obraza. — Bila sam duboko uvjerena da su vas odmah počeli mučiti. Nemate ni pojma što su sve sposobni učiniti ova čudovišta... Bolje smrt nego užasna sudbina naći se u njihovim šapama! Moramo pobjeći kud puklo da puklo...
Očaj mi je dao hrabrosti. Teškom mukom, ali ipak, uspio sam pokidati okove na rukama. U visini čovjeka nalazila se rešetka kroz koju se vidio dugačak hodnik.
Skupivši sve sile istrgnuh šipku iz rešetke i pomogoh neznanki da se provuče kroz nastali otvor. Za njom se provukoh i ja.
Beskrajno smo dugo trčali slabo osvijetljenim hodnikom, obloženim crnim mramorom, dok ne ugledasmo iznad sebe zvjezdano nebo.
Kraj ulaza je na travi ležao Gusarov leš. Sagnuh se i izvukoh iz korica dugački mač.
Tri mi mrava poletješe u susret. Osjećao sam koliko je teško oštrica probijala njihov hitinski oklop.
— Brže, brže! — požurivala me neznanka. — Začas će ih ovdje biti na stotine.
Bježali smo putem dok se za nama orio topot mnoštva nogu naših neprijatelja.
Iznenada pred nama bijesnu tračak svjetlosti. Na cesti su stajala naša stara crna kola. Sićušni patuljak u crvenoj livreji držao je konje za uzdu kod samih žvala.
— Spašeni smo! — uskliknu djevojka uvukavši me na brzinu u kola.
Patuljak skoči na kozlić i jarosno ošinu konje.
Kola su letjela ne pazeći kuda voze. Bacalo nas je ludo s jedne strane na drugu. Neočekivano se začu prasak i kola se prevrnuše na bok.
— Brže, brže! — ponavljala je djevojka pomažući mi da se izvučem ispod razbijenih kola. — Moramo pokušati da spasimo kartu prije nego što Slijepac sazna za Učiteljevu smrt. Strašno je i zamisliti što će se dogoditi ako se dočepaju Nasljedstva Sotone!
Na sumračnim ulicama predgrađa okretali su se začuđeno rijetki prolaznici, zbunjeni neobičnim izgledom moje suputnice. Ja sam svoj maskaradni kostim izgubio; ostao sam bez njega u toku borbe s mravima.
Doveo sam djevojku do ulične svjetiljke da skinem s nje masku.
— Tko ste vi? — uskliknu ona zaprepašteno, gledajući mi lice široko razrogačenim očima.
Djevojka kriknuvši pobježe. Poletjeh za njom.
Bijele plesne cipelice moje neznanke kao da su letjele po zraku. Nekoliko puta, kad bih dotrčao do ugla, uspio sam ugledati za slijedećim uglom njen lepršavi crni domino. Tako još nekoliko uglova i zaokreta, pa djevojke nestade...
Zaustavih se da bih došao do daha...
* * *
— No, kako se sada osjećate? — upita liječnik, skinuvši mi s glave kontakte.
A ja nikako da dođem do daha. Još sam bio sav zapuhan... — Izvrsno! — reče na kraju pregledajući novu snimku. — Sada ćete primiti ionski tuš i možete krenuti na posao. I mirno raditi. Ovo putovanje od tri minute dalo vam je novo punjenje, koje će vam trajati najmanje pola godine...
Comments
Post a Comment