Skip to main content

MARICA - Vladimir Lazović


MARICA



” To sa vešticom uopšte nije bilo lako.”

Stara žena je zastala u priči, a desetak pari širom otvorenih očiju beše prikovano za nju. Deca nisu treptala, nisu se pomerala… nisu valjda ni disala.

”Ono što je ušlo u bajku, mnogo kasnije, ni izbliza nije bilo tako prosto. Marica gurnula vešticu u peć i spalila je, onda oslobodila Ivicu iz kaveza, pa su veselo krenuli kući… Malo sutra !”

Jedna devojčica osmelila se da pita: ”A ti znaš…Kako je to bilo?”

Žena je ćutala zagledana u vatru, otsutno se smešeći. ”Znam”, najzad reče blago. Još nekoliko trenutaka kao da je prebirala po uspomenama, a onda je nastavila.

…Marica beše očajna, u kavezu iznad ognjišta Ivica je plakao iz sve snage, a za stolom je veštica oštrila dugačak krivi nož, tiho pevušeći. Već je spremila sudove, a veliki kotao namakla na vatru. Jasno i glasno, objavila je koji trenutak ranije: ”Danas za ručak imamo Ivicu!”

Ništa, baš ništa nije mogla da učini devojčica, osim…da pokuša da iznenadi zlu čarobnicu, da je gurne u vatru kad baba okrene leđa. I shvativši da je to jedina šansa, Marica se zgurila poput mačke spremne na skok: Strašan trenutak, dok plamenovi što se izvijaju sa ognjišta prave utvarne senke na zidovima izbe, veštičin gavran pakosno grakće, a dugo sečivo se presijava… Onda se starica nagnula nad kotao, a devojčica skočila – da bi se veštica pomakla, a Marica zamalo što sama nija pala u vatru. Jedva je uspela da zadrži ravnotežu, bolno opekavši bosa stopala, dok se veštica unjkavo smejala.

”Malena, pa baš sam to očekivala!”, rekla je podižući ruku. ”Ali sad ću te kazniti!” Marica je znala šta sledi – čarolija koja će je učiniti nepokretnom, možda nešto još gore…Ali maćeha, njihova draga maćeha koja je i nagovorila oca da ostave decu u šumi, pomalo se i sama bavila magijom.

Ništa naročito, tek da se krava lakše oteli, ili da se momak zagleda u devojku… Ali devojčica je brzo učila.

I kada je veštica upravila ruku, Marica je već postavila prepletene prste ispred lica. Prepletene na poseban način, tako da odbiju lakše čini koje neko baca na vas. Sad, ova detinja magija ne bi vredela nimalo da je veštica upotrebila zaista teška oružja, a ovako…Ovako, njihove dve volje sudarile su se nasred prostorije, čarolije suprotne ali izgleda jednake po snazi, i nemajući gde – uz fijuk, poput vatrenog stuba suknule uvis kroz tavanicu, visoko u noćno nebo. Istovremeno, pola trošnog krova sručilo se unutra puneći sobu oblakom prašine. Veštica je stajala otvorenih usta, zgranuta. Dovoljno da Marica sa stola zgrabi nož i zamahne, jednom.

Kao da ne može da poveruje, veštica je gledala crnu dršku bodeža što joj je strčala iz grudi. A tada devojčica gurnu čarobnicu u vatru.

Izvukla je brata iz kaveza i izvela ga napolje, dok je plamen zahvatao kolibu. Rešila je da noć provedu ovde, dok se požar polako stišavao: Tinjajuće grede i smrad zgarišta držaće za noćas na odstojanju divlje zveri, kojih sigurno ima u šumi. Kada svane, potražiće put.

Ujutru je primetila sjaj u pepelu i ostacima ognjišta. Jedino je veštičin nož ostao ceo, i ona ga uze: Put do kuće je dugačak, ko zna za šta im može zatrebati. Zatim, prisećajući se položaja sunca i vrhova nekih brda, svega što je zapamtila onog dana kad su ih ostavili, pokušala je da odredi na koju stranu treba da idu.

Ivica je bio mlađi, bio je uplašen, uplakan i gladan. Marica je umela da nađe divlje šumsko voće i jestivo korenje, da mu bar malo zavara glad. Umela je da uveče napravi zaklon od granja, i da se privije uz brata da ga zagreje u hladnoj noći. Najzad je zaključila da su krenuli pogrešnim putem, i da su tako izgubili skoro dva dana: za toliko duže moraće da putuju kući. Sve je znala, osim šta da odgovori kad bi je Ivica pitao po deseti put: ”Seko, a zašto su nas ostavili u šumi? Da li smo bili tako nevaljali ?”

Ni sebi nije umela da odgovori na ovo pitanje.

Trećeg dana šuma se proredila. Treće noći pojavili su se vukovi.

Sreća je da se čopor oglasio zavijanjem, to joj je dalo vremena da podigne brata na niže grane jednog drveta, pa da se i sama popne za njim. Drhtali su cele noći u krošnji, dok su razočarani vukovi kružili dole, da bi u zoru otišli da traže drugi doručak. Još satima se nije usudila da siđe, plašeći se da će se zveri vratiti.

Konačno, kad je bila sigurna da kuća više nije daleko, stigli su do potoka i do poznatog brvna koga se uvek plašila. Ona je mogla da pređe preko, ali uvek sa strahom: klizavo stablo obraslo mahovinom, jedan tren nepažnje i pala bi u brz i bučan potok koji bi je odvukao prema nekom viru. A Ivicu je nosio otac, onih nekoliko puta što su prešli zajedno. Ali nije bilo druge, i stiskajući zube čvrsto je uhvatila brata za ruku i zakoračila.

Korak po korak stigli su do polovine brvna, kad se Ivica okliznuo.

Mrak je uveliko pao, a ona je sedela na drugoj obali obamrla, onemela, potrošenih suza. Pred sobom je videla samo Ivičino lice kad joj je konačno iskliznuo iz ruku, posle preduge borbe da ga zadrži. Legla je na brvno, pokušavajući obema rukama da ga izvuče gore, ali njena snaga bila je nedovoljna, i osećala je kako ga polako ispušta. Gledao ju je u oči.

Dok je padao, nije čak ni viknuo.

U gluvo doba noći stigla je do poznate kućice na rubu sela: potpuna tišina, ni zrikavac da se oglasi. Visoko na nebu, ravnodušni mesec sve je obasjavao hladnom svetlošću. Po običaju, vrata su bila nezabravljena. Ničeg vrednog nije bilo da se ukrade u toj kući. Nečujno se uvukla unutra.

Na podu, nasred jedine prostorije, svetlucali su ostaci žara. Stegavši obema šakama, Marica podiže iznad glave dugi veštičin nož i reče glasno: ”Vratila sam se!”
Zvučalo je gotovo radosno.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln

Planeta fer-pleja - Dimitrije Jovanović

     Planeta fer-pleja  Bio je to već treći zvezđani sistem u kome smo nailazili na istu pojavu. Naime, na planetama, baš pogodnim za čoveka — što se tiče temperatura — svuda smo sretali gorostasno bilje, intenzivno zelene boje, koje je neobično brzo raslo ispuštajući ogromne količine kiseonika. Analize naših uređaja su pokazale da su atmosfere ovih planeta još pre stotinjak zemaljskih godina bile gotovo bez kiseonika a da su obilovale ugljendioksidom. U ovom zvezdanom sistemu smo naišli čak na dve ovakve planete — jedna je nešto toplija a druga nešto hladnija od Zemlje, no ipak dovoljno topla da bi mogla da iznedri život zemaljskog tipa. Ovde nam je sinulo da ona možda i nije namenjena evolucionom početku života već prihvatanju života koji je već daleko odmakao u svom evolucionom razvoju. Na padini jedne ogromne planine ove hladnije planete opazili smo kamenu piramidu čija je belina odudarala od okolnog kamenja. Tačno ispod piramide zjapio je ulaz u pećinu i jednostavno n