Skip to main content

OSVETA PROFESORA APIUSA - Branko Pihač



OSVETA

PROFESORA

APIUSA




Dakle, ako ste se stigli udobno zavaliti u vaše duboke naslo-njače ili ste se, po navici, razbaškarili po mekim čupavcima raspro-strtim širom sobe, naravno, ako najugodnijim niste našli da se opustite duboko utonuvši u blagogrgoljive, vodene jastuke, unaprijed se radujući našoj redovnoj priči, tada ona za vas upravo počinje.

No, prije početka, nadamo se da ste dospjeli na vrijeme naba-viti zaštitne pločice koje vaš holo-prijemnik čuvaju od brojnih slučajnih kvarova a vrijede samo za današnji dan.

Ako jeste, a nadamo se da jeste, i želite kojim slučajem snimiti našu večerašnju priču na svoj kućni magnetoskop, tada nikako ne zaboravite inicijalizirati pločice koje vaš aparat osiguravaju od slu-čajnog pucanja vrpce i od dosadne muhe koja vam svojim zujanjem u blizini mikrofona može pokvariti snimku, također slučajno — ako, kojim slučajem, snimate preko ugrađenog mikrofona a ne preko izvoda za magnetofon.

I da ne duljimo, evo priče. Danas je ona izabrana specijalno za vas, kako biste znali uživati u neprocjenjivom napretku što ga je naša vrla civilizacija postigla u ovih nekoliko desetaka godina, koliko je prošlo od velikog i nama svima tako dobro poznatog otkrića do danas.

Neka ona bude ispričana u čast i slavu tragično nestalog velikana nove civilizacije, koje je grandiozan rast i prosperitet omogućio svojim predanim radom i uz učešće svog neizmjernog talenta, u sjećanje na vrlog profesora Temboriusa, čiji kompletan životopis štampan u najfinijem papiru i sa prvi put objavljenim fotografijama, izvedenim u trobojnom offset-tisku, a uvezan u zaštitne korice u pastelnim bojama po vlastitom izboru, možete zajedno sa priručnim kompletom zaštitnih pločica dobiti u svim knjižarama za samo 25 DM.

Čut ćete priču o tome kako je nastala naša sretna civilizacija. Istina, postoji nekoliko verzija, ali je svakako najvjerovatnija ova koju ćemo vam ispričati u suradnji s Nacionalnom bibliotekom i Zavodom za Nacionalnu historiju Odjela za proučavanje povijesti Filozofskog fakulteta Frankfurtskog sveučilišta. Pri tome nam je u suradnji mnogo pomogla tvrtka Sigmund&Hyeronimus, danas svakako najeminentniji proizvođač K-pločica; u njezinom je proizvodnom asortimanu širok spektar najraznovrsnijih K-pločica kako za svakodnevnu upotrebu, tako i za specijalne svrhe. Sve pločice posjeduju garanciju od jednog dana do šest mjeseci, a možete ih pod izuzetno povoljnim uvjetima nabaviti u specijaliziranim pro-davaonicama te tvrtke, pošto ste ih najpažljivije izabrali iz prebogato koncipiranih kataloga koje možete nabaviti u svakom kiosku za simboličnu svotu od samo 1,50 DM. Vjerujemo da niste zaboravili ni na široke mogućnosti naručivanja tih visokokvalitetnih pločica posredstvom telefona i s direktnom isporukom u stan ili na radno mjesto.

Ovo, naravno, ne biste mogli učiniti, kada bismo se kojim slučajem nalazili u vremenu otprije kojih dvadesetak godina, kada još ljudski rod nije imao pojma o postojanju efekta na kojem se temelje naše K-pločice.

Bilo je to, dakle, jednog prohladnog jutra isto tako jednog sasvim prosječnog novembarskog dana, koji je upravo zračio besmislenom prazninom — a tada su svi dani bili isto tako sivi, jednolični i dosadni jer ljudi nisu imali K-pločice čijim bi ispisivanjem mogli sebi prikratit vrjeme, kao što je to omogućeno nama danas — i policijski inspektor Koohl zabrinuto je koračao ulicama ispranim noćnom kišom, gazeći po požutjelim i otpalim listovima divljih kestenova.

Ovaj put on je bio zaista vrlo zabrinut, jer je već dugo posve bezuspješno radio na jednom slučaju, koji je bio slučaj gotovo svih mogućih slučajnosti i nije uopće bio slučajan, kako je to inspektor nanjušio na osnovi svoje dugogodišnje prakse u policijskoj stanici u Hochstrasse 147 i čiji su se prozori već stali nazirati u sivoj magli jesenskog jutra.

Već duže vrijeme su se, naime, u gradu događale vrlo čudne stvari. Čudne i nije prava riječ, zapravo su one bile više slučajne.

Prvi poznati čudni događaj zbio se jedne mračne večeri kad je neki nepozna. vozač, kojeg ni prije ni poslije nitko nije vidio, pregazio popularnog i svima dobro poznatog Pambusa, starog mačka lutalicu koji je bijedno životario od pekare do mesnice i obratno. Svima je bilo žao mačka, ali to nikoga nije posebno zabrinulo a ponajmanje tako iskusnog vuka kakav je bio inspektor Koohl i koji bi se, osim toga, mogao zakleti da mu je taj crni mačor tri puta bio donio nesreću. I opkladiti bi se mogao, barem u kriglu piva, kada bi to samo mogao dokazati.

Ali, to je slobodno mogla biti i prava slučajnost, jer je mačak Pambus bio već toliko star da bi se najmanje pet puta zabio glavom u stup ulične rasvjete prije nego što bi konačno jednim malo detaljnije proračunatim manevrom uspio otresti suvišak buha s leđa.

No, bilo kako bilo, bio je to tek uvod u ono što će se dogoditi i što je svakim danom postajalo sve ozbiljnije i ozbiljnije.

Desilo bi se, na primjer, da u času bjesomučne potjere za banditima koji su pod upravo neshvatljivo povoljnim okolnostima uspjeli opljačkati banku, zbog dotrajalosti pukne uže puno svježe opranog rublja. Uže bi se, poneseno iznenadnim naletom vjetra, zaletjelo i to nikamo drugdje nego u vjetrobran policijskih kola koja bi se tada zbog bitno smanjene vidljivosti morala zaustaviti (često u nekom izlogu) i prekinuti potjeru.

Ili bi od nepodmetnutog čavla sasvim banalno pukla guma kamioneta koji je prevozio u Nationalbank tovar zlatnih poluga i čiji bi teret tada zagonetno nestajao u nepoznatom pravcu. I to bespovratno, razumije se.

Nije ni potrebno opisivati slučajeve iznenadnih nestanaka električne energije u trgovačkim dijelovima grada. Tada bi mračne ulice omeđene teškim i sivim kamenim blokovima visokokatnica i umjetnički izrezbarenim željeznim ogradama postajale u oblačnim večerima još mračnije i u mraku kojih bi se nezaštićene i visokopotpetičaste blagajnice morale probiti do noćnih trezora da bi tamo ostavile svoj dnevni utržak ... A to često ne bi uspijevale, kako se dade naslutiti.

A desilo bi se i da ...

Da, dešavalo se svašta i zbog svega toga nije inspektor Koohl bio u baš zavidnoj poziciji. Istina, našao se ponekad trag, tamo neki corpus delicti, ali bi on na još mračnije načine nestajao. Policajac koji bi ga slavodobitno podigao s poda i požurio da ga što brže stavi glavnom istražitelju na raspolaganje, sapleo bi se bez problema o vlastite žnirance pri čemu bi siroti corpus znao odletjeti kroz prozor i to baš u gradsku kanalizaciju... ili ravno na tramvajsku prugu (treba li reći da je baš u tim trenucima obavezno nailazio tramvaj?).

No, kako to obično i biva, slavni je inspektor ipak uspio natrapati na nekakav trag i ovaj ga je po principima selekcije, apstrakcije, generalizacije i odbacivanja nevažnog nakon nekoliko desetaka nevino osumnjičenih i isto toliko uzalud pretraženih stanova konačno doveo do osamljene kuće na periferiji grada. Kuća je očigledno bila napuštena i to je inspektoru bilo žao, a da je napuštena prilično davno moglo se vidjeti po rasklimanim i polu-trulim daskama drvenog plota koji je još pokušavao od pogleda radoznalaca sakriti dvorište što je plivalo u korovu, dok je vjetar mlatarao oronulim kapcima i oknima u čijim su se kutovima caklili ostaci razbijenih stakala (što se podrazumijeva) itd., itd.

Metodama unakrsnog ispitivanja pronašao je inspektor da je u toj kući nekada stanovao izvjesni magistar Apius, mračan i po svemu sudeći opasan tip koji se bavio astrologijom i okultnim naukama i koji bi zbog te svoje rabote u srednjem vijeku svakako završio na lomači. Susjedi su se sjećali zlokobne spodobe zakrabuljene u crno odijelo kakvo nose mađioničari, čija bi mračna silueta mačjeg pogleda i gipkog hoda znala dolaziti u rane jutarnje sate tko zna odakle a šmugnula bi u kuću prije nego što bi došla do vrata. A moglo ga se vidjeti i u kasnim predvečerjima (mračnim), samo ga je tada bilo teže raspoznati od okoline.

I tako, njegovu su doktorsku tezu o postojanju snažnih mehanizama astrologijskih koincidencija jednostavno ismijali na najvišem akademskom nivou, a on je obećao da će im se osvetiti.

To je, dakle, bilo posrijedi. Mračan i nepredvidljiv tip koji se osvećuje znanosti i njenim nosiocima zbog promašenog doktorata.

(»Pa, znate kako je to« — govorili su akademici s kojima je razgovarao. — »Rad je, istina, bio vrlo pregledan i jasan, ali postoje uvjerenja zasnovana na naučnoj bazi i koja nepobitno dokazuju istrošenog, da tako kažem, temeljnog pristupa problemu.«

»Da, da, sjećamo se tog rada« — govorili su drugi.

»Nije da u njemu nije bilo smisla, ali razumjet ćete da nismo u mogućnosti temelje nauke uzdrmati nekim tako ... hm ... egzotičnim postavkama koje se tiču bazične strukture Univerzuma. Na koncu, na takvo što nemamo ni pravo.«

»O, da, kako da ne, bio je to izuzetan rad« — slušao je inspektor komentare trećih. »Samo, znate, u povjerenju, neki su tako oštro napali tu tezu da jednostavno nismo imali snage da im se odupremo. Osim toga, znate i sami kako danas stoji s namještenjem ...«)

I tako se inspektor Koohl uspinjao mramornim stepenicama policijske stanice do trećeg kata i svog ureda, gdje ga je čekala hrpa materijala nađenog prilikom premetačine od prije tjedan dana u stanu četrdeset i osmog osumnjičenog, a bio je to upravo navedeni magistar Apius.

I sve bi to bilo u redu — mislio je mrzovoljno dok je otključavao vrata i vješao kaput na vješalicu. — Te glupave knjižurine i ostalo. Samo da nismo našli ONO — morila je inspektora jedna stvarčica koja je, no to je valjda zaista bilo sasvim slučajno, uspjela neoštećena doći do njegova ureda.

I sada, nakon svega, rad zapravo tek počinje. I to kakav! Danas mora razgovarati s dvije strašno važne osobe, s kojima mu je razgovor naređen, a nakon mnogo peripetija i odobren. Prva od njih je najveći psiholog u državi, doktor Schlumpfblungen, a zatim će doći i znameniti učenjak, cijenjeni profesor Temborius, fizičar koji je radio u visokom državnom institutu ne zapostavljajući pri tom svoja redovna predavanja na Sveučilištu u Heidelbergu.

— Sve su to kompleksi — počeo je Schlumpfblungen još s vrata. — Oh, oprostite, gospodine inspektore, nisam se predstavio, ali moji podaci su vam svakako poznati. Doktor Schlumnfblungen... Eufen Schlumpfblungen, dopustite.

— Da, drago mi je — poče inspektor i lice mu se razvuče u blažen smiješak. — Inače, jasno vam je zašto smo vas pozvali ...

— Sve su to kompleksi, znate, nemate pojma kako mnogo ljudi danas pati od kompleksa najrazličitijih vrsta i, kako bi rekao Freud, samo jedna desetina ledene sante ...

— Pa, čovjek u vašoj struci mora da se susreće s mnogo stvari kojih se mi obični smrtnici pomalo bojimo — doda susretljivo.

— ... i tih devet desetina mi ne vidimo, ali ja vam kažem da ispod vode nije devet desetina, nego devedeset devet stotinki, i još devet ako hoćete, pri čemu moramo biti izuzetno obazrivi.

— O, pa mi i jesmo obazrivi, zbog toga smo vas i pozvali. Vaše mišljenje bit će nam od neprocjenjive koristi...

— ... i sve te frustracije, sve to rezultira jednim nearktikuliranim magnovenjem koje onda probije na najosjetljivijem mjestu i tu se stvaraju lokalni proboji, manijakalna stanja, centri depresija, prisilnih misli, logičkih oscilacija...

— Mi smo i sami zaključili da je ovdje riječ o jednom objektu koji bi mogao imati slične karakteristike, ali nije nam jasno...

— ... i raznih sindroma koji su često vezani i sa čisto fiziološkim bolestima, što mahom dovodi do agresivnosti koja se ispoljava adekvatno.

— Aaaaah, tu smo! — ozari se lice inspektora Koohla. — Vidite, naš je problem u činjenici...

— Mehanizmi ispoljavanja agresivnosti su vrlo personal-nog karaktera, najčešće nepredvidljivi, ali unatoč tome postoje standardne sheme koje uvode kategorije simboličke osvete, supstitucije cilja, uništenja suparnika nelegalnim sredstvima, općim smanjivanjem životonosnog potencijala, logičke devijacije uzrokovane kritičkim područjima u svijesti...

— Ovdje je riječ o prilično vitalnoj jedinki — mračno prozbori inspektor. — I koja se ne osvećuje simbolički... ako se uopće osvećuje.

— ... pa i taj problem osvete, koji se svodi na porast entropije i interne simetrije u mentalnoj strukturi na principu »koliko ti meni, toliko ja tebi«, pri čemu u određenim okolnostima mogu postojati nezgodne generalizacije svojstava koja individuum napada i što u krajnjoj liniji i predstavlja ...

I tako, nakon jednog sata inspektor je uspio razabrati da je ljudski sustav determiniran logičkim i emocionalnim parametrima koji nikako ne posjeduju mehanizam koji bi tako drastično mogao multiplicirati faktor volje, koja je već i sama po sebi dosta problematična filozofijska kategorija. Naravno, ne postoje nikakvi transcedentalni i metafizički prostori i sve se to svodi na masovnu histeriju, koju tako i tako nije teško izazvati. Dovoljan je jaki konektor, pa da preko pojmova »govori se«, »svi kažu« i si. i si. nastupi pozitivna reakcija koja rezultira lavinskim probojem u društvenoj strukturi, kod čega je većina toga u podsvijesti. Inače, nije potrebno isticati, mada nikada nije suvišno da se to istakne, da je pojam čisto fiziološkog karaktera i da mu podliježu subjekti nižeg intelektualnog kapaciteta.

I to je bilo sve do čega se inspektor uspio dokopati sve do devet i trideset tog vjetrovitog jutra koje je napolju šuštalo krošnjama divljih kestenova najavljujući kišni dan, upravo jedan iz gomile sivih, praznih i bezimenih jesenskih dana što su se urotili protiv njega baš kao i taj prokleti slučaj koji obrađuje u posljednje vrijeme. A čeka ga još i taj Temborius. No, za njega je sve već pripremljeno.

Na svu sreću, u međuvremenu se nije desilo ništa što bi, naravno slučajno, moglo omesti predviđeni sastanak na tako visokoj razini i profesor je stigao točno u dogovoreno vrijeme, triput krotko pozvonivši na vrata ureda inspektora Koohla.

— O-ho-ho! — dočeka ga široki i grleni, ali iznad svega ljubazni osmijeh inspektora koji se blagonaklono digne s fotelje i krene u susret profesoru. — Stigao nam je naš dragi profesor Temborius — reče i pruži mu ruku koju ovaj dočeka prilično nespremno, ne snalazeći se baš najbolje u novonastaloj situaciji.

— Pa, ja bih... — poče profesor pitomo, bojažljivo se obazirući na sve strane.

— No, no, ne dajte se smetati, evo, ovdje je vješalica. Taaa-ko! Evo, izvolite, samo vi sjednite. Znate — poče inspektor povjerljivo se nagnuvši prema profesoru — imali smo dosta teškoća dok smo vas uspjeli izvući s onog vašeg... kako da kažeš... dok smo dobili dopuštenje da vi dođete ovamo, u središte zbivanja.

Ovo izazove primjetan smiješak na profesorovu licu.

— Znate, ja sam... — poče on nesigurno.

— Da, da, sve mi to znamo! — dočeka ga široki osmijeh inspektora Koohla. — Bez sumnje ste upoznali slučaj, mislim, više nego što ste mogli izvući iz oskudnih novinskih obavijesti koje su, naravno, u interesu istrage nešto... preuređene i znate kako to već ide.

— Da, baš sam to htio reći — uhvati se profesor za tračak tišine između gromoglasnih inspektorovih uvoda. — U pitanju su bili važni eksperimenti od nacionalnog interesa, no pokazalo se da...

— Svakako. Znači, dakle, da ste vi upoznati s problemom, nadam se da imate i neko mišljenje o tome? Ili se možda varam? — inspektor nije mogao biti ljubazniji, pokazujući svoje bijele zube i vlažeći cigaretu. — Ah, da, cigaretu? — upita. — No, da, vi ne pušite, nijedan fizičar ne puši, samo vi pričajte — završi kresnuvši šibicom. — Ja vas slušam.

— Hm-da. Prije svega, želio bih reći da je posrijedi najbičnija prijevara i htio bih izraziti svoje duboko uvjerenje da se vaš problem ne ubraja u moje predmete zanimanja.

— Ho-ho, ne predajete li se suviše lako, profesore? — prihvati inspektor premještajući cigaretu iz jednog ugla usta u drugi. — Svi s kojima smo do sada razgovarali tvrdili su u početku isto. Poput vas, razumije se.

— Ali, na tome je i ostalo — umetne profesor, pokušavaući i dalje umaći srebrnastom dimu koji mu je vjetar s poluotvorenog prozora donosio s inspektorove cigarete ravno u nos.

— Zato smo pozvali vas, to je bar jasno!

Profesor nije mogao prikriti zadovoljstvo.

— Promatrajući sa stajališta najmodernijih fizikalnih postavki, krajnje je nevjerojatna i praktički je potpuno nemoguća bilo kakva koincidencija između tako principijelno nepovezanih događaja, osim u slučaju koji implicira kao svojevrsno trivijalno rješenje, a to će biti upravo ono što sam spomenuo, to jest da je riječ o najobičnijoj prijevari.

— I... vi mislite da je to jedino što u svemu tome ima smisla? — inspektor se iznenada uozbilji.

— Apsolutno! — Stari je bio kategoričan. — Vi ste isuviše sumnjičavi. Dopustite mi da kažem, ali neugodna mi je i sama pomisao da biste teret neuspjele istrage htjeli svaliti na naša leđa.

— Ah, ne, bilo bi to tako primitivno, dopustite da se suglasim s vama — u inspektorovim očima zasjalo je zrnce mržnje i rastopilo se u nategnutom osmijehu. — Malo vinjaka? Znate, ovo ne treba shvatiti kao strogo služben razgovor. Vidite, mi mislimo da je u igri neki posebni mehanizam komunikacije između članova te očigledno višečlane bande, a ne shvaćamo sasvim ni njihove operacione metode, pa bi nam vaša pomoć ...

— Znam, ali pogledajte samo kakve su to činjenice: pad stupa koji je označavao radove na krovu i koji je bio uzrok da noćni čuvar skladišta elektronske opreme nije na vrijeme došao na posao, mogao se desiti na bezbroj načina, a svakako stup nije bio dobro učvršćen. Stvar je to nedostatka radnih navika, nemarnosti, aljkavosti, zaboravljivosti, da ne kažem jednostavnog idiotizma. A kako to i nije zločin u pravom smislu riječi, to ga kao takvog ne možete ni riješiti. Osim, naravno, ako nešto malčice nategnete, što vi međutim nikako ne činite, zar ne? — profesor se ljubazno nakloni.

— Zasada nam se nije ukazala potreba da učinimo tako nešto — najljubaznije odvrati inspektor, dok je profesor pitomo ispijao čašicu vinjaka. — Nas u ovom slučaju ne zanimaju pojedine stavke koje, kao što je potvrđeno, mogu svaka za sebe biti i plod čiste slučajnosti, nego slijevanje svih tih slučajnosti u jednu cjelinu. I to efektnu, nakon svega. Svaka ta slučajnost ima svoje mjesto u tom prokletom lancu, razumijete li, i upravo je to mjesto učinilo da ta nemoguća letva padne baš u tom trenutku a ne prije ili poslije. I to baš ta, a ne koja do nje. I kad već govorimo o tome... — inspektor zasta u pola rečenice, jer ga profesor nije uopće slušao. Črčkao je nešto zašiljenim ostacima bivše olovke po svom notesu i nešto nerazumljivo mrmljao.

— Hm-da, zanimljivo — dalo se razabrati na kraju. — I sve su te stvari, kažete, male, sitne i bez velikih posljedica, dakle upravo beznačajne, uzete svaka za sebe?

— Da, jasno, ako smatrate potrebnim to ponavljati po stoti put.

— Smatram — kratko odreže dr Temborius. Zatim je uslijedilo oštrije škrabanje koje je inspektor promatrao s probuđenim smislom za žaljenje.

— Te stvari, mislim ti događaji, mogli su se mnogo jednostavnije zbiti direktno, brutalnim pražnjenjem energije... ovaj ... brutalnim fizičkim djelovanjem u adekvatnom smislu, zar ne?

— Da, ako mislite na konačne rezultate. To se razumije — tužno odvrati inspektor brižna pogleda i kimajući glavom.

— Ništa se ne razumije! — hladno odbrusi profesor ne reagirajući na inspektorov podrugljiv ton. — Možete li mi, osim toga, reći koje su najrobusnije, da tako kažem, epizode u tim vašim lancima?

— Pa ... — inspektor nije očekivao ovakvo operativno pitanje — nitko o tome nije naročito razmišljao. To je stvar stajališta s kojeg se promatra.

— Promatrajte s kriminalističkog, ako hoćete!

— Pa, tu su padovi ljestava, pucanja konopaca, guma, poskliznuće na kore od banana, nestanci električne energije. Ima tu svašta, kao što vidite.

— Vidim, tu smo negdje.

— Gledajte, kada je prvi put došlo do takvih koincidencija, nitko to nije shvatio drugačije nego kao nezgodan splet slučajnosti koji je vrlo malo vjerojatan, ali je ipak moguć. Kasnije smo utvrdili da ti slučajnosni poremećaji potječu od raznih lokaliteta u gradu i bližoj okolici i da se svi slijevaju u jedan događaj koji je sam po sebi isto tako malo vjerojatan, ili još manje, ali se doima nekako snažnije, razumjet ćete valjda na što mislim.

— Da, da — promrmlja profesor. — Očigledni principi kumulativnog djelovanja s tendencijama lavinsko-sukcesivnog povećanja dinamike i efektima konvergencije prema definiranom cilju, uz istovremeno tretiranje ekvifaznosti svih parametara, pri čemu ne treba smetnuti s uma ...

— Nadam se da imate pravo, profesore. No, imat ćete još vremena da se pozabavite time. Čini se, dakle, da se možemo pouzdati u vaše sposobnosti.

— S naučne točke gledišta ...

— Ne zanimaju me nikakva naučna gledišta. Jedino što me zanima jesu rezultati. Vaše metode bit će i ostati vaš problem.

— Vaš način vođenja diskusije, dopustite...

— Taj uopće nije bitan — zareži inspektor, dok je profesor polako crvenio u licu. — Shvaćate li — nastavi pomirljivije — da smo pritisnuti objektivnim okolnostima i da ste nam vi ostali jedina nada? Već sam vam rekao da smo se grdno namučili dok smo vas uspjeli otrgnuti od vaših akademskih dužnosti.

— Projekti na kojima radimo od državnog su interesa, no ipak mi je sugerirano da dođem, premda još ne vjerujem da bih nešto mogao iščeprkati iz svih tih vaših dosjea i ovih knjižurina iz biblioteke profesora Apiusa.

— Kad smo već kod toga, oprostite što vas prekidam, čuo sam da ga vi poznajete. Možda bi nam to moglo biti od izvjesne koristi.

— Sumnjam. U našim krugovima on je, znate, najobičniji šarlatan, neću reći varalica premda bih mogao budući da on više ne posjeduje građanska prava. Nismo mogli dopustiti da netko stekne naučni ugled na takvim... pojednostavljenjima, da se tako izrazim. No, ipak, bit će mi interesantno pregledati te knjige, ali to će biti samo zbog vas, inspektore Koohl, pa s tim u vezi imam određena uvjeravanja da u to neće biti upućen ni jedan od mojih suradnika. Ili, možda, tražim previše?

— Oh, ne, to je sitnica. Inače, i ja imam nekih zahtjeva što se tiče diskrecije u vezi s mojom upućenosti u problem.

— A to bi bilo?

— Vidite, te knjige nisu jedino što smo našli u laboratoriju profesora Apiusa. Što se tiče mene, te knjige možete baciti. Naši su ih stručnjaci pregledali i nisu našli ništa što bi im moglo koristiti. No, određenu nam je pažnju zaokupila jedna stvarčica koju smo također tamo pronašli.

— Dakle, ipak ste nešto našli?

— Da, momci su temeljito obavili posao.

— Što znači da je laboratorij neupotrebljiv, ili se možda varam? — doda profesor sarkastično.

— Varate se, na svu sreću, osim ako pod neupotrebljivošću laboratorija niste mislili na nekoliko razbijenih boca. Nećete mi vjerovati, ali ni uz najbolju volju nije moguće kretati se između svih tih razbacanih dijelova kojekakvih aparata ... pa te proklete kiseline i sve to. To nam je najgadniji posao, vjerujte, ali mi ga obavljamo sa zadovoljstvom — inspektor je istakao ono »sa zadovoljstvom« — pa makar se radilo i o laboratorijima. Inače, ja sam upravo pozvonio dežurnom da donese tu stvarčicu. Znate, nisam praznovjeran, ali ne možemo baš svašta držati u našim uredima. Ah, evo, stiže naša pločica.

Inspektor pažljivo primi u ruku stvarčicu zamotanu u rupčić koju mu je trenutak ranije donio dežurni u službi.

— Evo, tu je to naše — reče i pažljivo odmota predmet što se skrivao u rupčiću i brzo ga dade profesoru. — Inače, to nam je jedini corpus delicti, ako se taj smije tako nazvati, iako se potajno nadam da ne smije — doda nešto tiše.

— To ... to je neka pločica. Bakrena, zlatna zacijelo nije, možda pozlaćena. I što s time?

— Ništa. Što kažete?

— Da li ja nešto kažem? Tu pločicu možete slobodno baciti u glavu onome koji vam tvrdi da je to nekakav corpus delicti, osim ako nisu u pitanju otisci prstiju.

— Neeeee — otegne inspektor. — To bi bilo primitivno. Ne mislite valjda da bismo vas tada pozvali da dolazite ovamo?

— I to što kažete. Ali, ja ne znam... — profesor ušuti kada mu inspektor pruži u ruke povećalo. — Tu su nacrtani nekakvi kružići, križići, gle ljestve! Neke zrake, kao da se igralo neko dijete. Kakve su to valovite linije? No, nećete mi valjda reći da je taj komad izgrebenog lima izazvao onoliko strke?

— Upravo to!

— Ali, slušajte, to su djetinjarije, nekakva kvaziapstrakcija, u najboljem slučaju bijedni počeci nekakva nadrealizma, što li! — profesor se nije trudio da suspregne izraz prezira na licu. — Ako vi mislite da ovo ima i najmanje veze s onim zbog čega sam ovdje, osim da se netko natjeravao sam sa sobom po tim pločicama, ja ne bih želio davati svoje mišljenje, ali to će također tada biti samo zbog vas, inspektore.

— Bit će mi drago, profesore Temborius — nakloni se inspektor uz blagi smiješak. — No, stvar je u tome što to onda ne bi bilo samo zbog mene, nego zbog cijele ekipe naših kriminalističkih stručnjaka koji misle upravo kao i ja.

— Ali, to je magija, vradžbine i ja sam sve više uvjeren da mi zapravo nemamo o čemu dalje razgovarati. Već je krajnje vrijeme da nauka jednom zauvijek stane na kraj takvim glupostima i prijevarama.

— Tako sam i ja mislio u početku. No naši su kriminalistički psiholozi dali o tome svoje mišljenje koje je upravo vrvjelo zanimljivim konstatacijama. Tako smo zaključili da se ovdje nedvojbeno radi o nepoznatom fenomenu čije bi iskorištavanje dobrodošlo i vladi. Nadam se da vam je jasno o čemu govorim, a kada bismo samo znali o čemu je riječ.

— I... sigurni ste da to nisu bili kriminalni psiholozi?

— Molim vas, budimo ozbiljni, nitko zaista nema nikakve koristi vuče li nekoga za nos!

— Da, oprostite, imate pravo. Mišljenje profesora Schlumpfblungena, a propos?

— Nećete ga shvatiti ako nemate komplekse. Očekivali smo mnogo više od njega, no on je definitivno odbacio svaku pojavu parapsihološkog, kako to već ide kod njih.

— Hm — da. I šta bih ja tu zapravo morao učiniti? Ni ja se, koliko mi je poznato, ne bavim parapsihološkim disciplinama.

— To je u principu vrlo jednostavno. Parapsihološki mehanizmi, ako nisu prevedeni u matematički i fizikalni oblik, za nas nisu ni od kakve koristi. Razmislite! Prevrnite sve knjige i nađite teoriju kako bi ovo moglo funkcionirati. Eksperimentirajte, radite što god hoćete, ali morate otkriti na koji način ove pločice mogu utjecati na stvarnost.

— I to je sve?

— Da, i to će vam biti dovoljno. A zatim treba pronaći efikasnu metodu da onoga, ili one, koji to rade smlavimo. Nikada nisam tako dugo bezuspješno radio na nekom slučaju i budite uvjereni da ćemo to naplatiti kada jednom svemu tome stanemo na kraj.

Nastao je tajac koji je nakon nekog vremena prekinuo profesor.

— Da li je vama jasno kakvu bismo mi samo moć imali kad bismo se dočepali tajne tih pločica... naravno pod pretpostavkom da takva uopće postoji — upita iznenada.

— Veliku ... vrlo veliku, pretpostavljam.

— Recimo ... onakvu kakvu sada ima naš nesuđeni mađioničar? — diskretno pripomene profesor.

Ovo je snažno djelovalo na inspektora. Duboko je uzdahnuo i nemoćno se svalio u naslonjač.

— To je, dakle, i vaš zaključak, zar ne?

— Da, ovako iz prve ruke.

— Uviđate li sada da zaista morate riješiti problem? Vi ste naša jedina nada, profesore Temborius, zato smo vas i zvali direktno iz Heidelberga. I što se tiče vašeg redovnog posla u Institutu i na Sveučilištu, on može pričekati. Sve je, naime, već uređeno i tu nećete imati nikakvih problema... ako stvar svršite u razumnom roku.

— Učinit ću sve što bude moguće.

— I više od toga, profesore. Bit će potrebno da učinite i više od toga. On sada zasigurno radi, a mi još nismo ni počeli.

— Da, crta na svojim pločicama.

— Crta ... a to može ići dosta brzo. Da li ste vični crtanju, profesore Temborius?

— Pa, ne baš suviše. Kad smo već kod toga, očigledno je da stvar i nije u kvaliteti crteža, budući da je stupanj stilizacije golem, nego u položajima i radnjama likova i tim čudnim krugovima i valovitim linijama koje povezuju sve to.

— I na to smo mislili. Ako bude potrebno, dobit ćete tim najkvalitetnijih psihologa u državi. Samo, znate kako je to, oni nemaju veze s fizikom i tehničkim znanostima, a nama je potreban mehanizam, egzaktni mehanizam koji uvijek funkcionira i koji se može proizvoditi i u tvornici. Da li me razumijete?

— Da, o da, kako da ne! — polurastreseno odgovori profesor. — U tvornici. Možda će mi biti potrebna nekakva aparatura za kopiranje i sva sila tih pločica, čistih, mislim...

— Da, naravno — odgovori inspektor. — Znate, mi smo bili uvjereni da ćete vi pristati na suradnju, pa smo sebi dopustili da u vašu vilu u Hildesheimu montiramo sve uređaje za koje smo mogli pretpostaviti da bi vam mogli koristiti prilikom proučavanja. A ako vam u međuvremenu nešto ustreba, ja sam tu u svako doba. — Profesor je nešto htio reći, ali se vidljivo suzdržao. — No, to bi za sada bilo sve. Od vas očekujemo upotrebljive rezultate u najskorije vrijeme. — Inspektorov ton ponovo je postao poluslužben i on ustane iz fotelje.

— Pa, ako bi to bilo sve...

— Oh, da, ima još jedna sitnica. Mislim da bi bilo vrlo nezgodno kada bi se vani saznalo da mi u policiji nasjedamo na ... ovaj ... takve pločice. Magija, srednji vijek, efikasnost policije i znate kako to već ide. A i u interesu je istrage, da ne kažem u općem je državnom interesu, da sve ostane u najvećoj mogućoj tajnosti i diskreciji. Vi mi za to odgovarate, profesore Temborius!

— Svakako! Sigurno! — profesor je djelovao dosta zbunjeno. — O tome neću nikome govoriti. Moja žena...

— Vaša je žena jutros dobila brzojav da radite u državnom laboratoriju i da ćete izbivati na neodređeno vrijeme. Što se tiče činjenice da ćete raditi u vlastitoj vili, to je zasluga naših psihologa koji su sugerirali što intimniju atmosferu prilikom proučavanja tog fenomena.

— Vi ste zaista mislili na sve!

— Da, šta se tu može, takav nam je posao. Shvatit ćete da je to bilo jedino što nam je preostalo. I da ne zaboravim: kartu za vlak za Hildesheim naći ćete u unutarnjem džepu kaputa. Vlak polazi u dvanaest i petnaest. Bilo bi dobro da požurite, jer vam inače neće biti potvrđena rezervacija!

Profesor se i ovaj put suzdržao.



* * *

Dalje je sve išlo u redu, osim što se profesor dva puta sapleo i skoro slupao na tek očišćenim stepenicama policijskog stubišta, da ga umalo nije odbacio neki suludi motociklist i da umalo nije upao u potok s neograđenog i trošnog drvenog mostića koji se sav ljuljao i tresao dok je njime prolazio prema svojoj vili. Uz to ni spomena nije bila vrijedna sitnica da umalo nije zaboravio na kojoj stanici treba sići i u skladu s time umalo produžio do Hannovera.

Inače, radna soba je bila zaista izvanredno opremljena, a što je još važnije hladnjak pun i nije bilo nestalo struje. Hamburger sa sirom upravo je zračio svježinom, sve pomnoženo čistim zrakom i ptičjim cvrkutom u gajevima na rubovima ozelenjelih vinograda.

U sedam sati odlučio je profesor da polako počne proučavati.

»Nije to ništa, nakon svega«, mljeo je zadovoljno. »Nešto ćemo bez veze napraviti, matematički ćemo dokazati besmisao svega toga, što će biti prava poslastica i sve će se sretno svesti na jedan mali plaćeni izlet u prirodu, daleko od one gradske buke i sterilne tišine laboratorija i Hermenegilde koja je postala strašno dosadna u posljednje vrijeme...«

Zabavljalo ga je dok je gledao u pločicu: zaista crteži bez veze ili, možda, biseri mikrocrteža... Tko bi to znao.

Pa ipak, nešto se vrzlo po glavi profesora Temboriusa — iz prakse naviknutog na iznenadne obrate — i on odluči da učini ono što mu se u tom trenutku činilo najblesavije: da izmjeri specifičnu težinu materijala od kojeg je načinjena pločica. Bila je nešto manja od težine bakra, ali nije pripadala nikakvoj slitini ili sličnom. Po tome je zaključio da je unutra šupljina i dao se na posao da prepili pločicu. No, to mu ubrzo nije bilo potrebno, jer se ona raspukla na dva dijela čim ju je malo presavinuo oko ruba stola. Ha, tu smo, čak ni to nisu nanjušili. Profesor je za početak bio potpuno zadovoljan svojim otkrićem. U blizini se našlo i povećalo i profesor se zadovoljno nalakti na stol i poče proučavati crteže unutar pločice.

Bio je tu neki tip stiliziran s devet crtica i jednom okruglom glavom koji u rukama drži nekakvu pločicu. Zatim su tu bile stepenice i tip s pločicom koji pada s njih — do đavola! — tu je i automobil koji udara čovjeka s pločicom: sudar je jak, jer se nazire i primitivna stilizacija eksplozije. Profesoru je polako zastajao dah. Radilo se, istina o primitivnoj stilizaciji, ali je bilo to sasvim dovoljno da profesoru pokvari čitavu večer. Bila je tu i nekakva kuća u plamenu i tip s pločicom koji se nazire iza plamenih jezika — jedino što se ističe su rezom zabravijena vrata — i profesor se konačno zamisli. Podvala od strane inspektora bila je sasvim isključena, ali ako to nije posrijedi, što je onda?

Očito je da je on morao biti taj koji drži u ruci pločicu i njega je udario motocikl: to, doduše, još nije auto, ali je svakako loše ako mehanizam trpi takve tolerancije, jer mu je veći opseg djelovanja. I ovaj simbol držanja pločice u ruci je zasigurno unutar tolerancija jer ju je on sve vrijeme držao u unutarnjem džepu kaputa.

Tja, dakle, što je, tu je.

Da li je otvaranje pločice utjecalo na njezinu moć? Svakako će se morati osigurati protiv požara, a možda i ne, jer će pločicu držati vani... da, tako će biti najbolje.

Svaka pločica ima, znači, takav zaštitni znak, i to prilično aktivan, u slučaju da dospije u nepozvane ruke. Trebalo bi vidjeti knjige: stigle su prije njega, oni u policiji vrlo su ekspeditivni, kada im treba.

Da, knjige nisu bitne same po sebi, većinu je već bio pročitao, ali komentari na ovim primjercima bili su dosta zanimljivi: u knjigama indijskih predanja riječi »od« i »prana« izgrebene i na njihovo mjesto stavljena riječ »hiperfrekvencija«. Na Kantovoj »Kritici praktičkog uma« napisano jednostavno »idiot«. Tablice kategorija slobode što se tiče pojmova dobra i zla prošarane strelicama i uokvirenim poljima, na jednoj drugoj nonšalantno izvučeno »uči pravila divizije«. Teorije linearnih sistema, Topologique moderne, Moderna teorija skupova, Vjerojatnosti i statistička analiza, kopije časopisa »Physico-Clinical Journal« iz 1922. godine, stari primjerci časopisa »Mind and Matter«, bez komentara, precizne matematičke analize fenomena rezonacije. Ništa od književnosti. Neke nerazumljive filozofijske formulacije o diskontinuitetu jednoznačnosti kozmičke integracije pojavom fenomena svijesti i volje, zapravo ništa naročito. Profesor se doimao očerupano poput gledalaca kojemu su umjesto koride servirali odbojku ili košarku.

Morat će se izvlačiti sam.

U tom je času zazvonio telefon i javio se inspektor Koohl. Poželio je profesoru mnogo uspjeha u radu, ne zaboravivši pri tom napomenuti koliko maraka stoji dnevno njegovo izbivanje s fakulteta.

— O-ho-hoooo! — začulo se zadovoljno klokotanje s druge strane žice. — Vidim da vi o tome znate više nego jutros. Bravo, bravo! Inače, shvatili ste da je pločica sastavljena? Znate, to smo znali i mi, ali smo htjeli da vi to sami otkrijete i... bili smo spremni na izvjesne žrtve, mislim, s obzirom na sadržaj ugraviran između pločica ... Oprostite gospodine profesore, ali sada moram prekinuti. Čeka me posao, a nadam se da ćete se i vi prihvatiti svoga. I da vam kažem: to je zaista sve što znamo i ne znamo ništa više, imate moju riječ. Do viđenja, hvala, kraj.

Spustio je slušalicu.

— Do viđenja, hvala, kraj, ha? — e, pa vidjet ćemo. I profesor umorno sjedne za radni stol.

Raspolagao je sa dvije činjenice: prva je bila da su u crtežu dopuštene izvjesne tolerancije, a druga da u Univerzumu postoje mehanizmi koji iniciraju slučajnost čim je ona iole omogućena objektivnom situacijom iznad nekog integralnog praga vjerojatnosti.

»Vjerojatnost sama po sebi ne znači baš ništa, osim ako tu nije riječ o njenoj konverziji u gustoću sile, ali to nema veze jedno s drugim. Konverzija vjerojatnosti kao fizikalnog fenomena može biti transformirana u količinu svijesti, ali to zahtijeva mehanizme vremenske integracije koja nema analogon u vanjskom Univerzumu. Pa ipak, tu mora da se radi nekoj sili, znači da te pločice upravljaju i nekom dovoljno velikom energijom. A što ako vani postoji neki radijator energije koji tek omogućuje rad pločicama? I kakav bi to pakleni princip mogao biti?«

Profesor je s lakoćom utvrdio da je stvar u topologijskoj sličnosti dvodimenzionalne projekcije realnog objekta sa skicom na pločici, a onda je napravio jednostavan pokus koji, međutim, ovdje nećemo navoditi jer nas za to nije ovlastila tvrtka Sigmund & Hyeronimus, no nije isprva postigao ništa.

No, profesor se nije dao zbuniti i mudro je i jednoznačno, a na bazi teorije infinitezimalija i sa specijalnim osvrtom na Einsteinovu Teoriju relativnosti (dedukcija iz općeg oblika uz dvostruku izmenu varijabli i adekvatno tretiranje Laplaceove transformacije u intervalu od minus do plus beskonačno), zaključio da bilo koji broj pomnožen s nulom daje nulu, pa da po svemu sudeći mora tu postojati neko infinitezimalno djelovanje na kazaljku eksperimentalnog uređaja, inače ništa ne bi funkcioniralo.

Kako profesor nije bio ni najmanje zadovoljan s infinite-zimalnim, jer mu je to bilo premalo, ispisao je još, reda radi, toliko pločica da ih je ukupno bilo 1024 — ovo zato što je to deseta potencija broja 2, a kako čovjek ima deset prstiju, to bi možda moglo ... No, 1024 puta infinitezimalno malo je još uvijek, jako malo, pa profesor nije dobio ništa, ali ga to nije ni najmanje uzbuđivalo, jer je znao da će tako završiti.

Zato je — nakon dobro prospavane noći — odlučio da dobivenu jednadžbu integrira u nekom velikom integralu. Ovo je bio prisiljen uraditi, jer iz tehničkih razloga nije mogao načiniti beskonačno mnogo pločica, koliko bi ih trebalo da bi fenomen postao mjerljiv. Uz konsultaciju nekih logičkih postavki profesor je konstruirao jednadžbu nekog u-tog reda s masom realnih i imaginarnih korijena i kada ih je sve na jedvite jade izvukao (a bilo je to tek trećeg dana), vidio je iz dobivenih rezultata u čemu je problem i dao se na izradu što većeg broja pločica, pri čemu je zbog čistoće pokusa uništio prve 1023 pločice. Tako je ostao na jednoj jedinoj i to još, prema navedenom, nije dalo ništa. A onda je profesor nacrtao drugu pločicu koja je predstavljala skicu prve pločice i skicu realnog eksperimentalnog stroja u položaju koji diktira ta prva pločica. Ovo je trebalo u univerzumskim silama (a to su vrlo moćne sile) dati do znanja da postoji kvantum volje različit od nule koji želi da pravi i realni sistem prijeđe u stanje koje mu diktira prva pločica. No, kako im nitko nije rekao što da rade s tom drugom pločicom, profesor opet nije dobio ništa. Zato se on duboko zamislio i dok je razmišljao, nacrtao je još mnogo pločica koje je zbog nekih teoretskih postavki kasnije morao uništiti (i praktičnih: sve mu nisu stale na radni stol). Tako je to bilo četvrtog dana.

Petog dana profesoru se kao zainat nije radilo, pa nije ništa ni napravio.

A šestog dana desilo se čudo: profesor je shvatio da ovako dalje neće ići jer je negdje u proračunima greška i integral divergira. Još nije bio u stanju izraditi beskonačno mnogo pločica i zbog toga je trebalo nešto zatvoriti u petlju. Kako je, međutim, profesor raspolagao pločicama kao jedinim oružjem, to bi mu uvijek ostajala po jedna pločica koja je trebala inicirati proces i ta je upravo bila izvan petlje. Zbog toga je profesor bio žalostan čitavog šestog dana, sve do sedmog, kada je shvatio da rješenje nije moguće, osim ako se ta pločica na neki način ne legalizira.

Kao vrsni elektroničar i fizičar, profesor je odmah shvatio da je nevolja u ultravisokim frekvencijama, tako visokim da ih se nikako ne možete tehnički proizvesti, ali da je jednostavno posrijedi fenomen prilagođavanja otpora pločice na otpor praznog prostora. Zbog toga je profesor cijeli sedmi dan razmišljao što bi se to Univerzumu moglo svidjeti, ne bi li tada navalio svom žestinom na prvu pločicu i našao se sav spetljan i smotan u svim tim črčkarijama iz kojih bi se mogao izvući samo tako da probije put sve do prve pločice, pri čemu bi slavodobitno izbio — onako uspuhan i u zaletu — u realni sistem i postavio ga u stanje koje mu diktira ta prva pločica.

Profesor je dugo hodao iz sobe u sobu, pokušavajući natrapati na ono što bi se moglo svidjeti Univerzumu. Pomišljao je i na to da mu nacrta Univerzumku, ali je na kraju sav zdvojan ustanovio da to nije u stanju jer ne zna kako ona izgleda.

No, kako su putovi intuicije nepredvidljivi, to je profesoru rješenje došlo u osvit zore osmog dana i on je u samo tri sata uspio nacrtati inicijalnu pločicu koja je davala mjerljive rezultate. Inače, crtež se temeljio na nekim filozofijskim postavkama porasta entropije uz tretiranje fenomena vremenske unilateralnosti i nekih elementarnih formi Vennove logike, a izgledao je otprilike kao da ga je nacrtao Picasso, samo što je imao više smisla a manje besmisla, jer to ne ide zajedno, čak ni u umjetnosti. S velikim nestrpljenjem profesor Temborius je montirao uređaj i u momentu kada je stavio posljednju točkicu na inicijalnu pločicu, kazaljka indikatora poskočila je kao luda i pomahnitalo jurnula prema poziciji koju je bio naznačio na prvoj pločici. Sada je imao svoj stroj i mogao je eksperimentirati!

Već slijedećeg dana profesor je odmah izračunao optimalnu količinu pločica po paketu (koju i danas upotrebljavamo), ali nije radio prema zakonu varijabilnih proporcija, jednostavno zato što ga nije ni znao, a da ga je baš i znao, opet ne bi radio po njemu, budući da zakon varijabilnih proporcija zadovoljava beskonačno mnogo funkcija, točnije sve one koje ne opisuju pravac.

Kao dobrom fizičaru nije mu ni palo na pamet da bi fenomen kozmičke rezonancije mogao iskoristiti za sebe, i bilo mu je vrlo drago kada ga je inspektor Koohl prijateljski odalamio po leđima u povjerljivom razgovoru.

— O-ho-ho-hooo! — mljackao je inspektor Koohl. — Znate, ja sam već od samog početka bio uvjeren u vaše sposobnosti, ali, znate kako je to, sve mora ići svojim redom. Kamo bi nas odvelo kršenje reda i discipline, pogotovo ako je stvar tako ozbiljna. Naravno, ne dugujete nam ništa zbog vaših izostanaka s redovnih predavanja, to je, znate, već odavno sređeno. No, moram vam reći, ovako u povjerenju, da bih imao grdnih muka s pretpostavljenima u vezi s tim troškovima da se stvar samo malo otegla ili da, oprostite na pretpostavci, niste uspjeli doći ni do kakvih pozitivnih rezultata.

I što da se dalje priča: profesor je stavio svoje veliko otkriće na raspolaganje za to nadležnim ustanovama koje su se pobrinule da svi mi možemo uživati u njegovom epohalnom otkriću.

Večerašnju priču završit ćemo sa dvije činjenice. Prva je ta da zločinački magistar Apius ni do današnjeg dana nije uhvaćen, unatoč brojnim i suptilno programiranim pločicama. Ali to i nije ništa strašno jer je njegova zločinačka karijera jednom zauvijek zapečaćena (Ha, ha, ali pustimo ih u tom uvjerenju). Drugo, željeli bismo istaći kako bi za sve vas rezultati dugih i napornih istraživanja profesora Temboriusa bili potpuno nedokučivi, da vam svima naša poznata tvrtka Sigmund & Hyeronimus ne nudi bogat izbor najkvalitetnijih pločica u svim bojama i oblicima.

Do naše slijedeće emisije, dragi gledaoci, koja će biti iz školskog programa i u kojoj ćemo naše najmlađe upoznati s načinima ispunjavanja školskih K-pločica, mali intermezzo.



* * *



Asistent Zempfke ugasi holovizor. Da, tako je to zaista počelo. Te pločice imaju i te kakvu moć da utječu na stvarnost, a asistent Zempfke je to znao vrlo dobro. Dalje se već otprilike znalo što će biti jer su stvar u svoje ruke preuzele moćne kompanije.

U trgovinama su se ubrzo mogle naći T-pločice (onda još to nisu bile K-pločice kao danas) slabog djelovanja i unaprijed programiranog sadržaja i koje su za to ovlašteni prodavači inicijalizirali jednim ubodom prilikom kupnje.

»Želite li da vaš nogometni klub pobijedi? — ništa lakše od toga: dovoljno je da kupite što je moguće više nogometnih pločica s imenom vašeg omiljenog kluba i on će zacijelo pobijediti. Jedna pločica samo 1 DM.«

Jedna pločica bio je zapravo komplet od tri uvodne i jedne inicijalne pločice, no u svakodnevnom govoru to je postalo jednostavno: T-pločica, a zatim jednostavno — pločica.

Ili:

»Vi idete u šetnju i... nalazite novčanik sa 1000 DM. Biste li ga vratili? Naravno da biste, jer vi ste pošteni nalaznik. Ali — tu je i nagrada od najmanje 200 DM. Biste li je propustili? Ako ne, tada je dovoljno da kupite nekoliko naših 'super-sretni-nalaznik' — pločica i stvar je za vas riješena«.

I tako je i bilo u početku. No, ljudi su se počeli tužiti da gube stvari i da ih strašno umara pregledavati džepove svaki put prije izlaska iz kuće. To, međutim, i nije bilo tako strašno jer su za samo pola DM mogli kupiti T-pločicu koja ih je branila od takvih pljačkaških pločica, jer je za fenomen vrijedio zakon linearne superpozicije. A kako su se takve napadačke pločice uvijek prodavale brže od obrambenih, to je svaki čovjek morao pored sebe imati barem desetak obrambenih pločica, no sada su barem pojeftinile na samo 1 DM.

Da bi otklonile opasnost od eventualnih pločica kućne radinosti, velike kompanije načinile su snažne konglomerate specijalno programiranih pločica koje su pobijale djelovanje svim onim pločicama koje nisu bile izrađene u tvornicama date kompanije, a kako je takvih kompanija bilo više, svaka je od njih proizvodila i pločice koje su mogle oslabiti djelovanje pločica konkurentske kompanije. Isprva je to bilo ilegalno, ali kako nitko u takvim slučajevima nije mogao ništa dokazati, nakon nekoliko afera i to je postalo legalno.

Zaredale su reklame, od kojih bismo mogli izdvojiti nekoliko primjernih:

»Svi kupuju T-pločice. Zar vi još niste kupili svoje T-pločice? Zašto da zaostanete za drugima? Ali, kada se već odlučujete za kupnju, ne zaboravite da najjače pločice proizvodi kompanija Knuth & Rosen«.

»Kupujte samo pločice kompanije Walter Stumpf & Sohne, jer ćete tako najbolje uložiti novac.«

I tako svijet ide naprijed, tako su i verbalne reklame postale staromodne, pa su gotovo preko noći u gradovima osvanuli veliki panoi sa svijetlećim natpisima koji su ljude svakog časa obavještavali kolika je trenutna snaga standardne pločice pojedine kompanije, izražena u broju zaštitnih pločica koje su, pohranjene u betonskim trezorima, čuvale zaštitne znakove na svakoj prodanoj pločici kompanije. Cifre su vrtoglavo rasle: 100, 200, 500, 1000, 2000, 5000, 10.000, 50.000 ...

Male kompanije brzo su propale, jer im je cjelokupna proizvodna moć bila zaokupljena samo proizvodnjom pločica koje su im trebale štititi proizvode na tržištu, a takvih jednostavno nisu stigle proizvesti toliko da bi sve skupa bilo rentabilno.

Pogotovu zato što su najamne cijene skladišnih prostora rasle vrtoglavo. A njihovim krahom opala je i moć ranije proizvedenih pločica i ljudi su morali kupovati druge. Zato je imala smisla i ova reklama:

»Kupujte samo pločice tvrtke Amadeus, jer je tvrtka za čitavih deset godina unaprijed zakupila skladišni prostor za zaštitne pločice svojih proizvoda, tako da kupnjom T-pločica tvrtke Amadeus imate apsolutnu garanciju za njihov vijek trajanja.«

Nema potrebe ni spominjati kako su igre na sreću izgubile svaki smisao i kako su se svele na borbu T-pločica. Ali su zato bile izmišljene nove igre na sreću koje su garantirale imunost prema T-pločicama. Naravno da je i ta bila izvedena specijalno programiranim T-pločicama, pa je sve ostalo i dalje relativno. Osim toga, sada su pločice bile i ljepše.

I tako su pločice nesmanjenom žestinom nastavile puniti džepove ljudi, ali to i nije bio neki veliki problem, budući da su se pojavila odijela za svaku priliku sa specijalnom podstavom za spremanje pločica: »Odijelo za sigurnost i zadovoljstvo — to je odijelo sa specijalnom podstavom za T-pločice.« Odnosno: »Za siguran nastup u društvu, odijelo od čiste runske vune i sa ugrađenim uvjeravajućim pločicama te-i-te kompanije, koje vam pruža osjećaj dopadljivosti i uspješnosti, kao i poslovne sigurnosti — možete dobiti i 50 posto jeftinije ako sve kupite zajedno.«

Pojavile su se i nove tehnike crtanja pločica, pa mikro-pločice, pa integrirane programabilne pločice. Najtraženiji postali su psiholozi, razne protuhe i varalice, mistici, deklarirani parapsiholozi, crtači, humoristi, a na svoje su došli i zakonodavci koji su uvijek tako uspijevali zamrsiti stvar da se nikada nije znalo što je zakonito a što protuzakonito. U principu su sve nove vrste pločica isprva bile nezakonite, a zatim u pravilu ozakonjene: tako je bilo i s pločicama s kompleksnim djelovanjem, s preventivnim pločicama, s pločicama s uvjetnim djelovanjem, sa semiretrogradnim pločicama itd, itd.

Praktički se nije mogao dobiti proizvod koji u sebi nije imao ugrađene zaštitne pločice, spomenimo samo pločice-igračke u obliku lego-kockica, pa lego-kockice s integriranim pločicama.

Pločice su postale strahovito jeftine, pa se nije ni mogao dobiti komplet manji od stotinu pločica. Pokazalo se da novac sa svojim hvalevrijednim ali ipak beskorisnim slikama nije baš najprikladnije sredstvo plaćanja i, da ne duljimo, od tada su ljudi usluge i robu počeli plaćati pločicama.

A onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao: pronađena je inicijalna pločica neobično snažnog djelovanja, a pronašao ju je neki Karlheinz, zapravo dvoipolgodišnji sinčić nekog lučkog radnika iz Hamburga i koji je tada prvi put u ruci držao olovku. Pločice obitelji Stockhausen postale su izuzetno jake i kako se to brzo uspjelo pročuti zahvaljujući povjerljivim prepričavanjima po okolini, to su jednog dana došli ispitati i stručnjaci dotad gotovo nepoznate firme Sigmund & Hyerenimus.

Otkupili su je za dobronamjernu svotu od 500 DM i tako je ta tvrtka postala u samo nekoliko dana jedina kurentna na tržištu. Svi su nakon toga mogli slobodno baciti svoje T-pločice, jer im je djelovanje bilo u hipu neutralizirano jednim jedinim slogom novih T-pločica. No, kompanija je velikodušno prihvatila zamjenu od 1000 bilo kakvih starih pločica za jednu novu i pločice su opet postale napast.

Čovjek ih je morao kupovati i nositi uza se ako nije htio pokliznuti na koru od banane, da mu na glavu padne komad žbuke, da izgubi novčanik, da ga ugrize bijesan pas, da mu tramvaj ne pobjegne pred nosom, da ne naleti na pijanog vozača, na pospanog vozača, na vozača koji ni inače ne poštuje propise, da... samo što je sada skup tih nedaća bio mnogo veći, budući da su i K-pločice bile mnogo jače od T-pločica.

A da bi sve to kompenzirali, ljudi su kupovali pločice koje su djelovale u smislu da zlobni susjed koji sluša radio u ponoć izgubi na lutriji, da izgubi novčanik, da ga ugrize bijesan pas, da mu tramvaj pobjegne pred nosom, da naleti na pijanog vozača, na..., ne zaboravljajući, naravno, kupovati pločice koje bi ih čuvale od tih i sličnih napasti.

I tako je procvao posao s pločicama. I cvate još i danas. Kompanija Sigmund & Hyeronimus uspjela se na vrijeme osigurati protiv eventualnog pronalaska koje bolje inicijalne pločice svalivši — opet, jasno, preko pločica — svu silu nezgoda i nedaća na onoga koji bi se uopće pokušao baviti teorijom fenomena kozmičke rezonancije, a koji ne bi istovremeno bio upisan kod kompanije kao povjerljiva osoba. Da su bili otišli predaleko, pokazala je serija smrtnih slučajeva istaknutih učenjaka koji su po mnogobrojnim laboratorijima službeno radili na tom problemu u parapsihološkim, fizikalnim, biokemijskim, elektroničkim i drugim institutima širom zemlje, a koje je za svoje potrebe angažirala vlada. Naravno, da je tako, nema nikakvih materijalnih dokaza i to ostaje samo kao prilično nezgodna pretpostavka. Obična slučajnost i ništa više, zaista.

Inače, vlada još ne priznaje službeno taj fenomen iako o njemu postoji golema literatura. U obrambene svrhe definiran je kao »nepredvidiv«, »slabog djelovanja«, »nepouzdan« i »nesiguran«, no bili biste naivni ako mislite da se njime tamo zaista ne koriste.

Svakako će tako ići i dalje jer ne postoji nikakav fenomen u prirodi koji bi ograničavao djelovanje pločica. Sve zavisi od snage inicijalne pločice i broju pločica. U skoroj budućnosti može se očekivati pronalaženje još jačih inicijalnih pločica za ukidanje običnih, jer će pravih slučajnosti uvijek biti po zakonu vjerojatnosti. Pločice će postati sve snažnije i snažnije i ljudi će imati sve manje i manje slobodnog vremena na raspolaganju jer će ih upravo međusobno i uzajamno nepovjerenje natjerati da do besvijesti ispunjavaju te pločice trudeći se uvijek da ih imaju što više ne shvaćajući istovremeno da im je svejedno da li imaju 995 napadačkih i 1000 obrambenih pločica ili jednostavno pet obrambenih pločica i uništit će ih malo-pomalo njihova vlastita zaslijepljenost koja guši i ono malo trijeznog zaključivanja koje posjeduju. I ljudi će se na kraju utopiti u tim priglupim pločicama, baš kao što su ismijali i njegov doktorat dovikujući se međusobno neka ih s tim pločicama digne u zrak, ako može, kad su toliko moćne.

Ona drska hulja od sada slavom ovjenčanog profesora Temboriusa, a baš je on bio taj koji je najviše rogoborio protivu doktora. Ali neka: i on je dobio svoje kada je aktiviziran prikaz njega zamotanog i uvijenog poput miša u Mebiusovu traku.

Ha, ha, mora da je nestao do samog pakla. Čudan sjaj zasja u očima čovjeka koji je pred ugaslim holovizorom razmišljao o tome što se sve dogodilo u proteklih dvadesetak godina. Zar te budale zaista misle da su pronašli nešto vrijedno? Pa naravno, onaj oronuli Temborius nikome nije rekao da je svoju povijesnu inicijalnu pločicu našao među njegovim knjigama što ih je uspio nanjušiti onaj blesavi inspektor iz policijske stanice. Da, bila je to jedna njegova kreacija inicijalne pločice: jedna od desetina koje zna i jedna od beskonačno mogućih. Usto i jedna od najslabijih.

Najradije bi se smijao kada se samo sjeti kako je to moglo uistinu izgledati kada je ta protuha od Temboriusa natrapala na pločicu koju je on namjerno ostavio prije nego što je napustio kuću. Mora da je sjao pri pomisli kako će inspektor Koohl biti zadovoljan.

Budale! On zna kamo će ih to dovesti: a onda će proklinjati i samo ime profesora Temboriusa, samo što će onda po svemu sudeći biti prekasno da se oporave od svega što su uspjele proturiti te pločice u sve pore društvenog života. I misle da su to najsnažnije pločice: gluposti! Ta historija je u njegovim rukama još od dana kada je prekapajući po prastarim zapisima nabasao na tekstove koji su govorili o »iznenadnim moćima« i koje je nakon godina i godina teškog i mukotrpnog rada uspio odgonetnuti i objasniti i on može, kada želi, prekinuti tu farsu s pločicama i to će jednom i učiniti: i promatrat će ih kako unezvjereno hodaju okolo trudeći se da shvate bar nešto od svega toga pored tih svojih matematiziranih igrarija. Kako li će reagirati tvrtka Sigmund &Hyeronimus kada se pokaže da prodaje mačka u vreći i tko će razjarenoj gomili dokazati da je to ikada nešto vrijedilo?

A onda će, bude li mu do toga stalo, ponovo dati snagu tim pločicama ... Možda, jednom, kada sve bude drugačije ..

I magistar Hermann Wolfgang von Apius, alias asistent Julius Zempfke, ustane iz naslonjača i teškim koracima krene prema svom laboratoriju, gdje ga je čekala hrpa pločica iz kojih su se prelijevale lavine kozmičke energije poput valova sa struna tisuća harfi i u zjenicama mačjih očiju ponovo se nazru konture minijaturnih crteža s oznakom inicijalne pločice — najjače dosad stvorene — i meku površinu bakra ponovo usiječe oštro pero iza velikog povećala. U odsjaju svjetla koje je padalo na njegovu leću u trenu se našla i mala uokvirena pločica koja je visila na zidu — sada udaljena od bilo koje inicijalne pločice — i u čijem je prvom kvadrantu bio urisan crtež debelog inspektora kako zastaje pred jednom napuštenom drvenom kućom na mračnoj periferiji grada, i čiji je drveni plot svojim rasklimanim i polutrulim daskama još uvijek od pogleda radoznalaca pokušavao sakriti dvorište što se gušilo u korovu, dok je vjetar mlatarao oronulim kapcima...

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln