Otac - Marko Tadić

Otac

Znao je da tamo postoji nešto. Nešto što vibrira i te svoje titraje prenosi na njegovu Granicu.

Sjetio se kad je prvi put ustanovio da živi, da je zapravo živo biće. Spoznao je da se može pomicati. Sjetio se kako se tada igrao disperziranjem svojih senzibilnih galaksija. Sjetio se da je svoje Središte rasturao i skupljao na stotine puta. To ga je nekad zabavljalo, ali mu je s vremenom postalo dosadno i sad je na to gledao kao na davno odigranu igru iz djetinjstva.

Nakon toga se počeo zanimati za svoje Tijelo. Počeo ga je istraživati. Upoznao ga je do posljednjeg detalja. Znao je točno gdje mu se nalazi koji asteroid. Uvježbao je upravljanje svojim Tijelom do savršenstva. Onda je rasturio svoje Središte i ostavio samo nekoliko skupova galaksija da dežuraju. Znao je da treba svako toliko ponovo skupljati Središte da se ne bi odviklo od rada. U međuvremenu se odmarao. Baš je završio rasturanje Centralnog dijela nakon kontrolnog skupljanja, kad je jednom od osjetilnih galaksija registrirao one vibracije na Granici.

Trebalo je to pažljivo pogledati. Stoga je tamo poslao jednog od samo nekoliko stotina superosjetljivih kvazara.

Slici koju je dobio gotovo nije vjerovao. Dobro je znao kako izgleda njegova Granica, ali u ovo nije mogao vjerovati. Ono što je vidio kvazarom izgledalo je isto kao i njegova Granica.

Znao je dobro da ne gleda kraj svoga tijela.

Onda ostaje samo jedna mogućnost. No u tu je mogućnost još manje vjerovao.



Ma kako je to moguće? Na svim planetima u njemu na kojima je bilo inteligentnog života i na svima na kojima se raspravljalo o postanku i sadašnjem obliku univerzuma i njegovoj biti, svi su učenjaci uzimali u obzir samo jedan univerzum. Onaj u kojem žive. Nitko nije nikada ni pretpostavio da postoje jednaki ili barem slični oblici prostora u istoj dimenziji. No on je to sada otkrio. Postoji još netko sličan njemu.

Poslao je još kvazara na Granicu i oni su otkrili točno ono što je predviđao. Saznao je da nije sam. Sad je bilo potrebno skupiti Središte. To mu je svaki put zadavalo mnogo muke. Trebalo je skupiti sve cerebralne galaktike i spojiti ih u jedno golemo jato koje će činiti Središte. Znao je da Ona čini isto.

Ma kako je znao da je žensko? To ni sam nije otkrio. Nikad, pa ni poslije nije ustanovio kako je saznao da je Ona žensko.

Kad je poslao kvazare da ustanove o čemu je riječ, prvi put je osjetio snažne vibracije, ali ne na Granici nego u onih nekoliko dežurnih galaksija. Kad je skupio Središte, titraji su postali mnogo jači. Neki mu se čudni osjećaj provlačio Tijelom. Ćutio je da mu je Ona slična i nekako bliska.

Nije točno znao koliko su te nesređene emocije kolale njegovim interstelarnim energetskim putovima. Sve je bilo zbrkano i nije točno znao ni što osjeća prema Njoj. Prvi mu se put desilo da je izgubio kontrolu nad svojim Tijelom. To ga je zabrinjavalo.

A osjećaji su navirali poput novih sunaca u središtima galaksija...

Sviđela mu se.

To je otkrio tek nedavno. Tada je shvatio da Ona većinu svojih svjetlosnih kvanata šalje prema njegovoj Granici.

Strašno mu se sviđala. Barem koliko je on mogao vidjeti svojim osjetilnim galaksijama.

Njezina je Granica neprekidno titrala. Možda je prije bio i malo ljut što mu je poremetila njegov ustaljeni red, ali to sad nije bilo ni toliko važno. Ili je sve ovo također dio istog takvog reda. Samo mnogo obuhvatnijeg. Nije znao. To ga nije ni zanimalo. Sve što mu je bilo sada važno jest to da je Ona ovdje.

I tada shvati da je zaljubljen. Štoviše, čak sretno zaljubljen. Ta ga je spoznaja učinila sretnim. Neopisivo sretnim.

Nije znao što činiti u takvim slučajevima. Nikad prije nije bio zaljubljen. Shvatio je da mu sada Središte ne može pomoći. Ono će sada služiti samo kao registrator osjeta.

Negdje iz dubine Tijela izvukao se nekakav novi vođa. Pod njegovim je vodstvom činio pokrete odmah i bez razmišljanja. Sada ga je vodio Nagon. Sve je trebalo podrediti njemu. Osjećao je da tako treba raditi.

Trebalo je sada reći DA. Samo kako?

Pustio je Nagon da djeluje. Doveo je nekoliko pustih sistema s jedva dva-tri planeta bez života. Od tih je zvijezda na Granici napravio supernove.

Ona je odgovorila istom mjerom. Središte mu je zaigralo od sreće.

Mahnito je skupljao siromašne sisteme (ipak samo siromašne, jer nije želio da izgubi bogate) i palio ih u supernove. Buktinje su gorjele na njegovoj Granici.

Negdje duboko u podsvijesti se sjetio da na nekom planetu u njemu postoji neka ptica koju su tamošnja inteligentna bića zvali tetrijeb ili tretrijep ili tako nekako. Nikad se nije zanimao za takve sitnice. Gledao je sebe što radi. Pomno je gledao i nije sebe mogao prepoznati, a kamoli samim sobom svjesno upravljati. Njime je upravljao Nagon. Sjetio se te ptice, ona je isto tako mahnitala i trčkarala preko sasušenih grančica i lišća oko ženke u vrijeme parenja.

Osjećao je uzbudljive vibracije njene Granice. Ćutio je da Ona osjeća isto što i on ...

I tada je na Granicu poslao nekoliko brižljivo odabranih sistema s naprednim civilizacijama. Bilo je to njegovo Sjeme.

Osjetio je njen pristanak i tada je ispunjen bezgraničnom ljubavlju gurnuo Sjeme kroz Granicu. Žuti blijesak proboja Granica zaslijepio je začas oboje dok su bili na vrhuncu strasti koja ih je polako prožimala.

Sjeme je u Njoj. Tamo će se spojiti s njenim Jajetom — pedantno odgajanom galaksijom — i stvorit će se novo biće.

Bio je sretan.

Postat će otac.