PLANKTON
Kada su ga pozvali da stupi pred Agoru, susreo je samo tužni pogled svoje žene. Znala je šta ih čeka i ni reč nije rekla u tom trenutku, samo ga je otpratila očima dok je nestajao u daljini mrk i uspravan.
Dok se približavao Agori, pred očima mu se odvijao nemi film njegovog života do ovog časa: sve nade i nastojanja da će biti Izabran, baš on, između hiljada drugih: takmičenja, rad i učenje, i konačni uspeh. Zatim divno saznanje o značaju i svrsi njegovog izbora, blistavi okus uspeha i slave. Burni dani mladosti pojačani usavršavanjem i radom, ali i avanturama uz prijatelje. Zatim, porodica, mir, sreća i na kraju — ovo. Zar je već prošlo sve to vreme?
U ovalnoj, centralnoj prostoriji već su bili svi — od Najstarijeg do Najmlađeg, celokupna Agora se sastala, čekajući njega. Došao je i seo u izdignuti, rotirajući prostor u sredini prostorije, tako da je svako mogao da vidi. Krug odluke je počeo. Nije prikrivao uzne-mirenost, koja mu se čitala na licu, zadrhtao je pri pomisli da bi ovoga puta mogao biti sin ... Kada je pre pesak vremena iščileo?
Najstariji je bezbojnim i vrlo dalekim glasom prvi progovorio:
— Mislimo da je došlo vremo da kreneš, još sutra, rano. Mašina je gotova, zvezde te očekuju. Sve je spremno, usklađeno na tvoj bioritam i hod. Možeš i da budeš tamo, kod Mašine, a i ne moraš. Do odlaska sve vreme ovoga sveta je tvoje. Za oproštaj.
Progovorio je začuđujući mirno. Učinilo mu se da govori tuđim glasom:
— Ja ne želim da idem, ne želim napustiti ovaj svet, sve ovo što imam. Ne mogu ...
— Mašina zna samo za tebe, samo ti možeš da ideš. Toliko je vremena, rada i truda stajala sve nas i tvoja priprema i izbor i izrada same Mašine. Bilo ti je omogućeno sve: i rad, uvid u svaku nauku naše civilizacije, život kakav si želeo. Čak i dom i porodica, iako si znao da će tome doći kraj, kada sve bude spremno, kao sada. Tvoj čas je došao, ne sme biti oklevanja. Moraš ići.
Nije smeo sada da popusti, zbog svega. Morao je zbog svega da pokuša, morao je.
— Ali, ja to ne želim i niko me ne može prisiliti na nešto što ne želim, pa čak ni Agora! Zar da svu sreću i sve što posedujem bacim u ponore zaborava, nevraćanja i nepostojanja? I to zbog cilja koji je nedostižan!
— Sve si to znao daleko u prošlosti ...
— Ali ne pod ovim uslovima...
— Za sve je sada kasno. Mašina zna samo za tebe ...
— Neka ide neko drugi...
— Nemoguće, nemoguće ... Tvoj puls odbrojava zadnje časove u Mašini, ona te čeka. Zajedno ćete obići sve, vratiti se...
— Nitko se do sada nije vratio, nikada! Zašto bih se baš ja vratio?
— Neko će se jednom vratiti. Naći će cilj za kojim tragamo vekovima, naći će put. Traži. Mašina će ti pomoći na ovom dalekom putu. Na tebi leži odgovornost generacije.
— Agora zna da je put strašno dalek, bez vidljivog cilja, koji možda i ne postoji. A i kada bih, igrom slučaja i uspeo, čemu onda povratak kroz beskraj, među mrtve? Naći ću novog Najstarijeg, novu Agoru. Svi ćemo biti mrtvi jedni za druge.
— Takvo razmišljanje te vodi u očaj. Čovek mora da teži uvek traganju i kretanju, da istražuje, upoznaje novo! Zar bismo dostigli ovaj nivo znanja, nauke i duha, da ne tragasmo za višim i boljim? Preci su nam se gušili u mraku neznanja, mržnja i sukobi su bili svakodnevica. Da je ostalo tako, da nije bilo progresa, htenja za nečim višim, iščezli bismo u prahu mnoštva civilizacija, koje ne saznadoše sebe, ni oko sebe ... Mnogi su pre tebe napustili nas i kao svetla naše civilizacije tragaju za drugima u svemiru, traže cilj koji sebi postavismo.
— Niko ga do sada nije našao ...
— Niko. Ali još tragaju...
Bio je pobeđen, ali i oslobođen sumnje. I napusti Agoru poslednji put.
Stajao je u tami, nasuprot Mašini, koja će ga zorom odneti do zvezda ...
I mislio je: sutra ćeš zaboraviti da si postojao, a tvoje ime urezaće se u svaki razgovor, dok vreme i zaborav ne izbrišu sve. I bićeš još jedan koji traži, bićeš i postaćeš, kao i svi pre tebe. Onaj koji luta. Sve što imaš, što si želeo, hteo, nestaće u ponorima nedokučivosti, želje će nestati, izgubiti prvotni smisao. Nekada si bio ponosan i sretan što si Izabran, a sada želiš ono što si istog časa izgubio: slobodu.
I govorio je: zašto ne odeš odavde? Mašina će sačekati, svakako. Bar poslednji oproštaj daj dragima, ujutro više neće biti vremena. Ali, on je ipak ostajao da stoji, svestan da oproštaj ne donosi i mir, koji mu je trebao.
Zagledao se u zvezde, gore na nebeskom svodu, koje su slale svoju svetlost. Koliko li je civilizacije, svetova, čekalo na njega, tamo gore? Biće i most i spoj i karika sa drugima, ako naiđe na druge, uspostaviće se i kontakti i sve će ići svojim tokom, a on? Da li su i svi prošli, oni koji su pre njega stajali na ovom betonskom, ogromnog uzletištu, isto tako razmišljali? Jesu li i oni ostavljali nekog, jesu li bili ovako vezani za tlo, kao on? Ili su rado pohrlili u ništa? Svako od njih je imao svoje vreme da razmišlja, da se nađe, da odluči. I niko nije do sada ostao. Odleteli su tamo gore ili dole, u svemir, desetine i stotine Planktona, noseći poruke, znanje i duh civilizacije iz koje su potekli, tragajući za drugim civilizacijama, uspostavljajući kontakte. Znanje je utiralo svoj put kroz nabore zvezdanih sistema, suprotstavljajući se vremenu, prostoru i smrti. Ko zna koliko ih je ostavilo kosti na nekom negostoljubivom planetu?
Dignuo je pogled, tražeći zvezde koje su već bledele pred zorom što je svanjivala. Mnogi svetovi će čekati na njega, a on će uskoro nestati odavde. Sta li će tada da oseća, u tom trenutku? Odgovor mu se sve više nudio na istoku... .
Nalazio se u Mašini, odbrojavajući poslednje minute. Znao je koliko je godina potrebno za ovakvu Mašinu, koja će novog Planktona odneti u svemirski okean. Nalazio se na predviđenom mestu, usklađenog bioritma s ritmom Mašine. Bez njega ona automatski propada u samouništenju, bez nje je i on vrlo bespo-moćan u svemiru. Nosio je mnoštvo podataka i aparata, koji će slati izveštaje na matični planet o svakom delu njegovog puta, sve dok ga ne proguta prostor. Zeleo je ljudski glas.
I upravo tada, dok je misao bledela u njegovom mozgu, trodi-menzionalna slika Agore se nalazila s njim u Mašini. Dugo su se posmatrali, dok Najstariji u Agori nije uzeo reč:
— Dugo smo zbog ovoga većali, jer do sada se ovakvo nešto nije praktikovalo. Mislili smo da onome koji će lutati između zvezda nije potreban govor na rastanku. Ali, nešto se promenilo, ti više nisi želeo da ideš i to nas je uznemirilo, jer put se mora održavati. Želeli bismo da ti sada damo odgovor na sva pitanja koja si nam postavio, jer na svom putu moraš imati mir i volju da tragaš. Postao si Plankton, jedan od mnogih u potrazi za ciljem.
— A on ne postoji, zar ne? — upitao je.
— Ne postoji u onom obliku i interpretaciji kakvu mi održavamo zbog viteškog duha, nečega što zagolica čoveka. Održala se legenda o drugima u svemiru, o njihovim posetama našem planetu. Priznati da smo jedini, značilo bi zatvaranje u svoje okvire, a čovek mora da sledi kretanje, da traga. Kretanje kao invencija a ne kao inercija. Planeti i zvezde će se rađati iz utrobe svemira i nestajati u eksplozijama Nove ili Supernove, sve će ići svojim kretanjem. Legenda kao entuzijazam pokreće mnoge mlade, od kojih si i ti bio da se vinu do zvezda, da se istražuju i naseljavaju prostori. Možda ćeš se i vratiti a možda i ne, ako Mašina uspe da se vrati. Od sada ti si Plankton, još jedan koji luta, još jedan koji traga. Slike je nestalo, ponovo je ostao sam u brodu koji je grabio svemirskim bespućem. Zvezde su bledele i dobivale oblik izduženih, svetlih traka i njemu se činilo da nikada neće ostati usamljen u tom mnoštvu nepoznatih svetova
Comments
Post a Comment