Sumrak - Krešimir Marovski

Sumrak

Hopa! — Već je podne, a ja još nisam dovršio skrovište. Istina, noga me sprečava da se brže krećem, ali unatoč tome uspio sam podići dva od tri stupa nosača. Stop! To je bilo jučer, a danas? Danas — treći. Da i taj treći sam — još jutros. Lijep je to komad. Teško se pronalazi kao i ovi komadi lima. Teški su, neka, bit će najbolja zaštita od »kiše«. Četiri, nije bilo više. Ne! Bilo je, ali mrak, teško se diže ... daljina. Samo da ne izgubim korak, snagu. Treba ići. Oh, klizi! Moram više paziti, inače... Tako! Srećom, ruka mi je bila slobodna. Da požurim?

— Požuri!

— Što? Tko? Tko je to rekao?

— Ja. George Nites. Ili bolje rečeno TI si to rekao. Možda će ti biti jasnije ako dodam da si ti, zapravo, moj sustanar — u tebi. Razumiješ?

— Ali to... to je nemoguće! Mora da je to od »kiše«. Ludilo! Ja sam lud. Lud? Lud sam ...

— Prestani!

— Ne mogu! To nije normalno. Ludim! Lud saaam! Bježati! Moram bježati!

— Zaveži, George! Zaveži! Smiri se malo da objasnim!

— Bježati!

— Priznajem, stvar je neuobičajena, ali ipak ne postoji razlog da se toliko uzbuđuješ. No, hajde! Nastavi hodati, a ja ću ti za to vrijeme sve rastmačiti. Hajde, pođi! Nemaš mnogo vremena do sumraka, a pogledaj kolike su ruševine pred tobom. Sve se to mora prijeći da bi se došlo pred ono što ti nazivaš domom. Hajde.

— U redu, ali me ne možeš uvjeriti da nisam lud. Znam ja da je to bolest.. Shizofrenija! Hi! Hi! Hi! Da moj George, to je shizofrenija, čista k'o suza. Bio sam ja... po tim institutima i znam. Proučio sam. Ti izvoli. Pričaj! Ja mislim svoje. Što je? Šutiš? Mora da mi se stanje popravilo...

— Ne lupetaj!

— O! Još si tu! Hi! Hi! Hi! O čemu razmišljaš dragi moj George? Zašutio si odjednom, pa sam se ponadao...

— George, šuti! Postaješ neugodan. Ta kako bih ja tebe napustio. Mi smo jedno. Shvati to, George! I bolje gledaj pred sebe. Vidiš da se ne može naprijed. Obiđi, George!

— Ah, vidi stvarno! Blokovi. Hm, što sad? Preko? Ne, ne ide. Okolo? Pa, da! Eno prolaza! Hvala, George! Ali što šutiš? Nastavi, pričaj! Odjednom si mi se nešto svidio! Hi, Hi! Hi! Baš sam lud, pričam sam sa sobom. Srećom, nema nikoga. Čekaj, da vidim. Ne! Nema.

— Dakako, George! Nema nikoga. Zato i jesam ja ovdje. Da ti ublažim nepodnošljive, samotne sate. Recimo, za sada, da je to razlog što sam se ovdje pojavio. Čovjek je društveno biće i zbog toga ma i u kakvu obilju živio, potrebno mu je društvo, potreban mu je netko s kim bi mogao podijeliti sve svoje osjećaje i želje. Vidiš, čak i čovjek, koji ima sve, treba nekoga, a kamoli ne ti. Pogledaj se! Ne bi se baš moglo reći da si sit, a ni s odjećom ne stojiš bolje. Gdje živiš? Pod vedrim nebom! Tri »kiše« si do sada progurao, ali tko ti jamči da ćeš i četvrtu. Zato me prihvati. Udvoje je lakše!

— Filozofija! Nikad nisam podnosio filozofe!

— Ne potcjenjuj filozofiju, George! Ona te je i oblačila i odgojila i učila.

— No! Hajde, neka ti bude. Pobijedio si! Prihvaćam igru, ali pod uvjetom da mi kažeš tko si ti zapravo? Ne! Ne moraš odmah, ali nemoj me ostaviti »ohlađenog«, a da mi ne otkriješ tajnu. Obećaj!

— Dobro. Evo, obećavam!

— O. K., George. Ovo je već mnogo bolje. Evo, ovako ćemo. Ti pričaj, a ja ću pokušati što prije dovući sve ovo do kuće. Po mom računu tamo smo prije sumraka. Hi! Hi! Shizofrenija! Hi! Hi! Hi! Khm! Dosta. Na posao. Lijeva noga — naprijed!



— Vidiš, George, ja svoje postojanje u jednu ruku zahva-ljujem tebi, ali u prvom redu zahvaljujem ga i činjenici što se na Zemlji u posljednje vrijeme mnogo radilo s radiooktivnim elemen-tima, i još preciznije, što je došlo do nuklearnog rata. Ne želim ti sada objašnjavati kako sam se odvojio od tebe, ali jedno je sigurno, a to je da do kraja dana u potpunosti preuzimam tvoje mjesto!

— Eheej! To jest shizofrenija, ali ovako bezobrazan slučaj nisam još ...

— Zaveži i nosi! Tvoji sati su i tako odbrojani i...

— O! Ma nemoj! Odbrojani, a nisi li ti možda taj koji ih odbrojava?

— Nosi! O ovome se radi. Sve ću ti pojednostavniti. Pogledaj oko sebe. Što vidiš?

— Pa, vidim . ..

— Šuti! Vidiš ruševine! Je li tako? Jest! Pogledaj u rijeku! Smeđa, smrdljiva, gusta, prljava i uz sve to još i radioaktivna. Nebo! Zrak zasićen prašinom, vlagom, toplinom. Prorijeđeni dijelovi atmo-sfere, oslabljeno magnetsko polje. Evo je i »kiša« ponovo počela. Čudo da se još krećeš. Tebi je pakao, ali meni je zato dobro. Nije važno tko je kriv. Važno je preživjeti, a preživjet će samo najspremniji!

— Stoj, George! Palo mi je nešto na pamet. Znaš, sve mi se čini, da si tek zametak nekoga, nečega ...

— Da, imaš donekle pravo. Ne možda onako kako ti zamiš-ljaš, ali recimo da sam prethodnica ... Pazi! Rupa od granate! Čudno da su upotrijebili i klasično oružje ... Recimo da sam ja samo djelić novoga. Zemlja je bolesna i treba je liječiti. Potrebno je vratiti joj život, samopouzdanje, novo obličje. E, tu je moj posao! Možda ti izgledam slab, preslab, da bih mijenjao svijet. Ali, to je samo na prvi pogled ...

— Ama, otkud »prvi pogled«, kad te još nisam ni vidio.

— Eh, George! To se samo tako kaže. Međutim, ono što ću ti sada reći nema veze s pogledom već s nošenjem. Ne čini li ti se možda, da se ne isplati vući ovaj lim do skloništa, jer i tako ti sve to, od sumraka, više neće trebati? Od sumraka! Tada ja nastupam. Nova civilizacija! Za sada sam usamljeni, sutra će nas biti tisuću; preko-sutra desetine tisuća, milijun. Kada se učvrstimo u svim dijelovima Zemlje, počet će Veliko okupljanje i tada ... Pogledaj prednosti koje imam nad vama. Nema ih mnogo, ali su odlučne. Jedna od njih je i ta što se ne hranim kao vi. Zapravo, ja se uopće ne hranim već preuzimam čistu energiju iz okoline i zatim raspolažem njom. Sada će ti biti jasno i kako ću postići sve što sam zamislio. Energija je moćna i treba znati upravljati njom, a ja znam. Nisam ti to želio reći, ali sada kad sam već počeo... Kada se okupimo i pođemo na »PUT«, Zemlja nam više neće trebati ovakva kakva je sada. Ponijet ćemo je s nama, pretvorenu u energiju. Bit će je taman toliko da nas dovede do Sunca čija će nas energija prenijeti u unutrašnjost galaksije. O, kojeg li čuda, koje li ljepote. Onima koji će promatrati sve će izgledati kao da netko gasi svjetla na pozornici. Isprva polako, zatim sve brže, brže... Stvorit ćemo vlastiti svijet, svemir. Samo će energija ostati. Sakupljena u veliku, blistavu kuglu. Bilijune godina nakon toga ponovo ću od svega toga ostati JA! Tada ću znati kamo i kako dalje. Ako svemir kolapsira tada ću biti sabijen na minimalne razmjere. Malen, ali moćan. Slijedi prijelaz u drugi svemir. Sve izpočetka, ovaj put mudriji, stariji, lukaviji, sposobniji. Tjerat ću tako do kraja, sve dok se i posljednji atom ne podredi meni! Jasno, George?

— Boga ti! Ovdje je stvarno netko lud. Reci mi samo jedno. Da li si se ikada zapitao, a što s ostalima? Svemir je velik i postoji velika vjerojatnost da se u njemu pojavi netko tko te nadvisuje svojim moćima ...

— Nema drugog! Energija je jedina! Sve je drugo ništa!

— Dobro, ali ti ćeš dok trepneš, uništiti sve što je priroda stvarala bilijune godina.

— George! Shvati da sam ja sve, čak i priroda.

— Neka ti bude! Ako ti tako želiš! U redu, pali, žari, uništavaj. Prije toga ipak ćeš meni morati povjeriti račune. Što bi se, recimo, dogodilo kada bi se Georges Nites I, tj. ja, bacio u ovu smrdljivu rijeku i požurio na »ladanje«. Koliko bi to pokvarilo tvoje planove?

— Ne savjetjujem ti da ti se tako što desi. Sebe bi ubio a meni bi samo pomogao da te maknem s vrata.

— Sto mu halucinacija! Zašto me onda trebaš, zašto me držiš, kada ti samo smetam?

— Razlog je jednostavan. To je nelogično. Eno ti energije, svuda je ima. Čak više nego u meni.

— Baš zato te i držim uz sebe, jer sam još preslab da bih preuzeo energiju vanjskog svijeta. Sve dok ne ojačam koristit ću tvoje zalihe. Uskoro ćeš malaksati, a u sumrak se odvajam. Noću je energija okoline manja i lakše ću se prilagoditi. Velika količina energije magla bi me uništiti. Zato moram paziti. Polako.

— A! Tu smo! Sad znam ...

— Što, George? Što znaš?

— Ništa, ništa, To ti je tako kod nas, starih Zemljana. Uvijek nam se dogodi da pričamo gluposti, sami sa sobom.

— A, to li je? Dobro. Ali, gledaj! Sunce se primiče zapadu.

— Teško ga vidim. Velika prašina, oblaci. Teško je, gubim se...

— Posustaješ, George? Još dva sata, a onda... samo ja!

— Molim te! Pusti me da bar umrem na miru, George!

— Osjećajan si, George. To je ono što ne valja kod vas Zemljana. Previše ste zaokupljeni osjećajima. Neka! Neka ti bude. Ostavljam te!

— Konačno! Već sam se stvarno uplašio da ga se neću osloboditi. Sad treba brzo izmozgati nešto. Zanimljivo, tako napredna civilizacija, a još se nije sjetio telepatije. Mislim da ' je tu moja šansa. Samo, što? Kako?

— Grozno! Ne mogu vjerovati. Prije jedan sat bio sam još zdrav, a sada? Noge kao da su mi od olova. Dišem poput starog ekspres-lonca, a to prokleto Sunce neumorno baca svoja koplja sa zapada... Uuh! Koji pad! Ima bar tri metra. Postao sam neoprezan. Prije mi se to nije događalo... Boli! Mora da je kralješnica. Ćini se da je to kraj . . . kako jednostavno, a ja mislio da će... kad ono, puf i gotovo. Lijepo je ležati okrenut prema nebu. Nije to ono nebo kao prije: plavo, azurno plavo. Boja od koje zastaje dah, koja se urezuje u sjećanje. Nije dakle, plavo kao nekada, ali je ipak moje i ne dam ga ni za kakve planove energetskih majmuna. Ovo je život, a ono... Khha! Pfuuj! Prašina. Svuda je ima. Ne bih se čudio, ako jednog dana umjesto sebe ugledam u ogledalu hrpu prašine. Khh, khaak! Guši. Možda je počelo. Vrijeme je da se oprostim... Zbogom, Zem-ljo. Nismo bili suviše dobri prema tebi, bili smo svojeglavi, ali ovo što te sada očekuje nakon moje smrti, nikada ne bih doživjela da smo svi bili složniji. Što ćeš! Mi smo bili krivo programirani. Ne! Nije mi toga žao. Zao mi je jedino onog plavog neba koje nam je tako često ispunjavalo već izgubljene nade. Zdravo, Zemljo! Drži se ...

Posljednje zrake crvenog Sunca obasjale su očajnički pokušaj Georgea Nitesa da izranjenim rukama obuhvati plavu rupicu koja se tko zna kako našla na zastoru prašine koji ju je uporno pokušavao »zatrpati« tamnim »deep purple« bojama dugina spektra, a koje je isijavao u prostor. Bio je to posljednji pokret Georgea koji nije vidio trenutak kasnije da se iz njegova tijela izdvaja fosforescentna masa neobična oblika. Nije vidio kako je jednim svojim krakom prezrivo odmahnula prema tijelu koje je ležalo bespomoćno na tlu uklapajući se u ruševine bivšeg grada koji je isto tako, samo ranije, prepušten zakonima prirode. »Novi« Zemljanin brzo je zaboravio svog donedavnog sustanara i brzo se okrenuo upijajući energiju Sunca na zalazu. Polako je povećavao svoju površinu, osjećajući da se bliži svom tako daleko postavljenom cilju. I tada, potpuno neočekivano; blijesak tisuću sunca, udar najsnažnijeg potresa. »Novi«, željno upijajući svaki zrak energije, skupi se iznenađen, da bi se trenutak kasnije počeo širiti u bezuspješnom pokušaju da obuhvati bujicu energije koja mu je nezaustavljivo potekla u susret. U jedan mah učinilo se da će u tome i uspjeti, ali je tada uslijedio još jedan blijesak, pa još jedan, cijeli rafal koji je zauvijek smirio jednu naglu, prerano rođenu i po trenutnim zakonima nedostojnu života: CIVILIZACIJU ENERGIJE.

Stotinjak metara iza svega ovoga stajao je George Nites. Pomalo zbunjen, iako uvjeren u korisnost onoga što je učinio, još je držao svoj trofejni impulsivni ionizator, tip MK-4. Napet i spreman da reagira na bilo kakav podražaj, on se ipak pokrene i pođe kući pri-čajući sam sebi:

— Hi! Hi! Hi! Mene je on mislio. Da ne bi! Nisam ja badava bio najbolji glumac-amater na »Eurofestu 97«. Hi! Hi! Hi! Osim toga, imam i nešto soli u glavi! Eto mu sad energija, dobio je što je tražio, a utjeha mu je i to što nije umro gladan. Hi! Hi! Oh! Vidi, vidi! Nacionalni magazin br. 5. Bit će tu posla. Hajde George, pokreni svoje krakove. Gdje je? Tu je! Dobar lim. Nema šta, dobro će zaštititi od »kiše«. Fred će biti iznenađen. Tako nešto on ne može ni sanjati. Čuj, stari! Mogli bismo sutra pozvati i ostale. Mala veselica. Bit će lakše. Kad, osim svega, saznaju i za ovu zgodicu ima da svi tresnu na tur... Hu! Sklize se. Ipak ide!... Shizofrenija. Hi! Hi! Hi!... Da sam bar ponio svjetiljku, mrak će... Kako je samo nasjeo. Hm. Civilizacija! Nozi Zemljani! Vrlo zanimljivo, ali nije za prolaznu ocjenu. Zar da nas po zlu upozna svemir... Sad malo lijevo... I na kraju. Tko je on? Tko mu je dao pravo da drugima oduzima život, dom, prijatelje i... i ovaj prekrasan SUMRAK. Ima li što ljepše. Postoji li nešto što više podstiče na ustrajnost, strpljivost? Možda, ali ne ovdje, ne na Zemlji. Osim toga, nije to SUMRAK ZEMLJE, već samo jednog dana na njoj. To je uvod u novo razdoblje. Potrebno je podići sve Iznova ... Stigoh!