TREBAM TVOJE TIJELO - Zvonimir Furtinger

TREBAM TVOJE
TIJELO

Zovem se Robert Panikkar, trideset mi je godina, blagajnik sam u robnoj kući »Exelsior« i siroče. Prije dvanaest godina roditelji su mi sletjeli s ceste, malo zbog prevelike brzine, malo zbog kamiona, koji se nenadano našao ispred kola. Uglavnom, auto je udario o jedan stup i onda se strovalio u rijeku. Ostao sam živ samo zato što nikada nisam dobro zatvarao vrata, pa sam sletio u travu prije nego što su kola pala u vodu. No to sve i nije tako važno.

Osmoga lipnja u četiri i petnaest nisam još ni slutio, da su na vidiku neobične i nadasve neugodne stvari. Bio sam prilično nezadovoljan. Otišao sam prijatelju, da mu vratim nekakve knjige i posudim nove. Međutim, knjige sam vratio ali nove nisam dobio jer su došli neki gosti, pa smo tako gubili vrijeme, i konačno, videći da neće biti ništa, otišao sam. Htio sam još skoknuti kući i uzeti torbu u kojoj nosim svake večeri utržak u banku. Ali je bilo očito da neću stići na vrijeme, pa sam s noge na nogu polako kretao prema kancelarijama robne kuće, razmišljajući da li da kupim novu torbu ili da novac jednostavno zamotam u papir.

Kad čovjek dugo kontaktira s novcem, onda ga prestaje osjećati kao nekakvu vrijednost, već samo kao papire s brojčanim oznakama koje se moraju slagati s nekim kontrolnim popisom. Uglavnom to i jest izvor neprilika, ako se pokaže da postoji višak ili manjak. Sve mora uvijek biti točno, a što se tiče mene tako je uvijek i bilo. Moj je otac govorio: Siromašni ljudi raspolažu jednim jedinim kapitalom: poštenjem... Sinko, nikada ne skreći s tog puta poštenja, ako se radi o manjoj svoti od jednog milijuna. Budući da je utržak bio redovito manji, bio sam kroz svih osam godina pošten do srži.

Pričam koješta o sebi, a potpuno sam zaboravio da sam htio govoriti o događajima koji mi se nisu ni najmanje svidjeli. Dakle, razmišljajući da li da kupim novu torbu zastao sam pred izlogom neke trgovine. Bože moj, koliko lijepih torba! No cijene nisu bile baš popularne i upravo kada sam se odlučio kupiti torbu u našoj robnoj kući, dakako manje lijepu i trajnu, priđe mi neki tip.

— Oprostite, gospodine, čini mi se da biste htjeli kupiti torbu.

— Htio bih — odgovorio sam malo zbunjen, jer me je taj nagovor zatekao potpuno nespremna — samo . ..

— Zašto: samo? Pogledajte i onda govorite.

Nakon tih riječi taj tip odmota neki smotuljak, koji je nosio pod miškom. Ugledao sam torbu osrednje veličine, od dobre kože, malo već izlizanu. Ne znam zašto, ali me je podsjetila na poštansku torbu u minijaturnom izdanju.

Budući da sam šutio, tip nastavi:

— Vjerujte mi, imao sam i boljih dana, ali pritekao sam prijatelju u nevolji... potpisao mjenicu ... i evo, sada moram prodavati mile i drage stvari. Ako ste se odlučili...

Spomenuo je neku svotu, koja nije bila ni u kakvu razmjeru s vrijednošću torbe. No ja nisam običavao kupovati rabljene stvari, pa da ga se oslobodim, ponudio sam polovicu od te ionako male svote. Međutim ...

— Nije lijepo što iskorištavate bijedu bližnjega svoga, no nisam u situaciji da mogu birati kupce. Platite, pa nosite.

Što mi je drugo preostalo već da platim i uzmem torbu. Uostalom, poslužit će svrsi. Tako sam bar mislio.

Na poslu se nije ništa naročito dogodilo, osim što su ljudi kao bijesni kupovali nove elastične gaćice Pompadour. To je bilo utoliko značajno, što je promet toga dana bio veći nego ikada otkako sam postao glavni blagajnik »Exelsiora«. Kada su sve kasirice položile obračun, strpao sam sav novac — a bilo ga je sto tisuća, dakle 900.000 manje od kritične svote kad se poštenje može napustiti — i otputio se prema banci. Moja je dužnost bila da predam novac na račun. Ugodna dužnost, jer sam kao dugogodišnji klijent odlazio ravno u kancelariju šefa tog odsjeka, gdje smo čavrljali o dnevnim novostima i popili čašicu oštrog pića.



— Roberte — pozdravi me glavni od depozita — baš je dobro što ste došli. Položite novac i onda idemo k »Crnom Mačku«. Tamo nas čeka veselo društvo ...

— Na žalost — odgovorio sam, uletivši mu u riječ — to ćete morati obaviti bez mene. Danas je petak pa večeram kod tetke...

— Ah, da, vidite, to sam zaboravio. Šteta. No kada je već tako, onda će biti najbolje da što prije obavimo službeni dio posla.

Složio sam se, uzeo torbu i otvorio je. Na svu sreću moj je domaćin trpao papire u stol, pa me nije gledao, a kada je digao glavu, ja sam se već donekle smirio.

— Što je, Roberte, zar vam nije dobro? Uzmite čašicu konjaka. To će vam pomoći.

— Hvala, bolje ne — propentao sam s mukom, a onda sam se digao. — Morat ću izići na časak.

— I to je dobro — složi se sa mnom bankar. — Samo se dobro ispraznite, pa će sve biti u redu.

Vjerojatno je još nešto govorio, ali ga više nisam ni čuo ni slušao. Izjurio sam na vrata i poletio što sam brže mogao niz stepenice pa kroz pokrajni izlaz na ulicu. Mora da sam strašno izgledao, jer me je portir promatrao kao da je ugledao sablast. I nije čudo što sam se promijenio u licu. Drhtao sam i teturao. Torba je bila prazna, ali da stvar bude još gora, u njoj se nalazio oveći papir na kojem je bila lijepo naslikana ruka kako drži figu, uperenu u promatrača.

— o o o —



Prošao sam nekoliko blokova kuća a da nisam pravo došao k sebi. Prvo što sam počeo razabirati bilo je da se krećem prema svome stanu. Kasnije sam saznao da sam dva puta odskočio u posljednji trenutak u stranu, da bih izbjegao sudar s automobilom. Onda sam počeo razmišljati o samom događaju. Točno sam znao da sam novac sa svim papirima stavio u torbu. Nigdje se nisam zaustavljao i kad sam došao u banku novaca nije više bilo. Prvo sam posumnjao da novac uopće nisam stavio u torbu. No to je bila glupost. Znao sam vrlo dobro da sam to učinio. A onda gdje je novac? Rupe na torbi nije bilo, a nije bilo vjerojatno ni da bi sav novac ispao iz torbe. Nešto bi moralo ostati. Načas sam požalio što sam ostavio torbu u banci, ali kada sam bolje razmislio, zaključio sam da je to ionako bez ikakve važnosti. Novaca nema a tko je odgovoran? Jedino ja i nitko drugi. Zar postoji netko na svijetu, tko bi bio toliko naivan da povjeruje u moju pripovijest. Stari Hasel, riječ je dakako o mom šefu, rastužit će se što je tako dugo imao blagajnika, koji nije uspio ništa inteligentnije smisliti od ovakve providne laži. A onda, posljedice ... Očito je, da do konca života, a bio sam dobra zdravlja, neću namaći dovoljno novca da vratim izgubljeno. Čak da se odreknem hrane, odijela, stanovanja, jednom riječi da svu svoju plaću odredim za naknadu štete.

Umalo da me nije ponovo zahvatio nekakav automobil. Požurio sam na drugu stranu i kada me je još nekih trideset koraka dijelilo od veže moje kuće, sijevne mi ideja. Da, to je bio jedini izlaz. U duhu sam prekopao sve pretince i ormare u svom stanu. Svakako, u smočnici se nalazilo ono što mi je trebalo. U tim mislima došao sam do kućnih vrata i ugledao psa.

Pas je bio mješanac, ali je bilo očito da mu je jedan roditelj od neke poznate pasmine. Doimao se prilično dobroćudno. Kada sam skrenuo ulijevo prema veži, krenuo je i on, tako da mi je stao na put. Nisam baš naročito hrabar sa psima, ali sada mi je bilo svejedno. Pogladio sam ga po glavi i tiho promrmljao:

— Blago tebi! Nemaš posla s novcem, pa ti se ne može dogoditi ni da ga izgubiš.

Životinja me pogledala s razumijevanjem, a onda se naglo trgne i pokaže zube. Instinktivno sam odskočio, a pas se okrene i naglo potrča niz ulicu.

Možda sam malo dosadan, što opisujem sve ove sitnice, ali taj pas je i te kako važan. To, doduše, nisam znao tog trenutka, ali kasnije sam to dobro osjetio.

Dakle, ušao sam u svoj stan i smjesta pohitao u smočnicu. I nisam pogriješio. Tamo se nalazio konopac, tri puta duži nego što mi je trebalo, ali dovoljno čvrst. Napravio sam omču, kako sam najbolje znao, popeo se na stolac i učvrstio jedan kraj na kvaku gornjeg dijela prozora. Već sam htio staviti omču oko vrata, ali onda sam se sjetio da bi ipak trebalo nešto ostaviti ljudima, koji će me nadživjeti. Sišao sam sa stolice i otvorio pisaći stroj. Umetnuo sam papir i lijepo napisao:

BOLJE JE ČASNO UMRIJETI NEGO ŽIVJETI BEZ ČASTI.

Nisam baš bio oduševljen takvim tekstom, ali ljudi će ipak shvatiti da sam napustio ovaj život jer sam nevin i nadasve pošten. Kasnije, kada sam ponovo stavljao omču oko vrata, pomislio sam da se baš iz ono nekoliko riječi neće moći sa sigurnošću tvrditi da nisam potrošio tuđi novac, ali što me konačno briga. Neka živi sređuju svoje odnose i mišljenja kako žele. Držao sam da više ne pripadam njima.

No onda se dogodilo nešto neobično. Spazio sam na svoje veliko čudo, kako ruke, moje ruke, bez moje volje, posižu za petljom i skidaju je s vrata.

— Aha — proletjelo mi je glavom — podsvjesna obrana. Ali, bit ću jači od svog kukavnog tijela.

Dohvatio sam omču, stavio je oko vrata i odmah je opet skinuo. Hm, to mi se nije dopalo. Onda sam odlučio da pokušam još jednom i da ne čekam. Čim mi omča prilegne uz vrat, odmah ću skočiti. Ali, vraga, bilo je to lakše zamisliti nego učiniti. Petlju sam stavio za vrat, ruke su ovaj put ostale mirne, ali isto tako i noge. Osjećao sam da uz sav napor ne mogu skočiti sa stolice. Onda mi je sijevnulo!

Očito sam hipnotiziran. Netko je djelovao i još sada djeluje na mene. Ja sam u takvu stanju nekom lukavom lopovu uručio novac i sada sam u sosu. Da, ali od te spoznaje novac mi se ipak nije vratio i ja sam se upinjao svim silama da skočim sa stolice i ostanem visiti na konopcu.

U to mi ruke ponovo dodirnu omču i skinu je s vrata. Onda sam skočio sa stolice, sve protiv svoje volje, i sjeo za stol s pisaćim strojem. Dok sam razmišljao, koji me je to lopov hipnotizirao, ugledao sam kako na papiru iskaču slova. Da, zaista, nisam htio vjerovati svojim očima, ali prsti su mi pisali.

Na papiru se lijepo moglo čitati: »Okani se toga, da uništiš svoje tijelo«.

— Mogu činiti sa svojim tijelom što me volja — uzviknuo sam ogorčeno, a prsti mi odmah počeše udarati po tipkama:

»Potrebno mi je tvoje tijelo i neću dopustiti da ga uništiš«.

— Uništit ću ga a ti se frigaj! — uzviknuo sam tvrdoglavo i da bih potkrijepio svoju odluku udario sam šakom po stolu. Zapravo udario sam svom snagom po rubu stola i to je izmamilo iz mene bolni uzvik. Odmah poslije toga prsti su ponovo prebirali po tipkama:

»To ti je zato da ne galamiš. Očito je da ja upravljam tvojom rukom.«

— Tko si ti? — upitao sam stišćući zube, jer me je šaka uistinu jako boljela.

»To je već mnogo pametnije pitanje. Dolutao sam iz svijeta kojeg vi ne možete vidjeti.«

— Krasno, i sada gospodariš mojim tijelom.

»Treba mi. Prijeko mi je potrebno« — otipkali su moji prsti.

— A jesi li ti možda ispraznio moju torbu, a da ja toga nisam bio svjestan?

»Znam da te muče problemi u vezi s gubitkom nekih stvari, ali ja o tome ne znam ništa.«

— Jasno, ta kad je neki lopov priznao svoje nedjelo — uzviknuo sam ogorčeno. — A zašto me ne pustiš na miru? Ja samo želim ...

»Od toga neće biti ništa i ne gnjavi više takvim stvarima.«

U taj tren začulo se zvonce na ulaznim vratima. Nisam se ni pomakao, jer mi baš nitko nije dobrodošao u tom trenutku. Ali, prsti su mi opet počeli udarati po stroju:

»Kakav je to akustički znak?«

— Netko, tko bi htio ući, zvoni na ulaznim vratima.

»Zašto ne pogledaš, tko je?«

— Baš me briga! Neću da mi sada netko smeta.

»Ustaj, idemo vidjeti tko je na vratima.«

Pošto sam otkucao te riječi, tijelo mi se uspravilo i pošlo u predsoblje. Otvorio sam vrata, iako nisam bio ni najmanje raspoložen da primam goste.

Bila je tetka Agata. Tetka Agata se brinula za mene od kada sam ostao bez roditelja i bila je vrlo ponosna na svoje djelo, tj. na mene, što nisam postao ubojica, provalnik i džepar, već pošteni blagajnik, koji je zauzimao svoje mjesto u srednjem staležu. I sada je stajala preda mnom.

— Roberte, kako to izgledaš? — bilo joj je prvo pitanje.

Nisam bio svjestan svoga izgleda i sad sam se pogledao u zrcalo, vidio sam blijedo lice iscereno od straha i užasa, s iskolačenim očima i neurednom kosom. A to sam morao nekako objasniti.

— Tetka, sa mnom se događaju čudne stvari...

Dalje nisam stigao, jer me je tetka prekinula:

— Odmah sam znala da će to tako svršiti. Sto puta sam kazala da Liza nije za tebe. To sam govorila, istina, sama sebi, ali da si bio pametniji, shvatio bi. Evo, što je učinila od tebe! Zar si je zatekao s nekim drugim? Je li možda falsificirala tvoj potpis na mjenici? Da li se zaduživala na tvoje ime, ili, da nisi učinio ono pravo, zadavio ..., zaklao ...?

— Ali, tetka, s njom sam već odavno raskrstio.

A onda, videći njezin upitni pogled, morao sam nekako objasniti svoj izgled.

— Bilo je neprilika u poduzeću.

— Ako je tako, onda je još dobro — izjasni se tetka oprezno. — Međutim, sada bi bio red da se urediš i da pođeš sa mnom. — Upitno sam je pogledao. — Zar si zaboravio da je danas petak? Svaki petak večeraš u mojoj kući.

Prokletstvo, na to sam potpuno zaboravio. Uostalom, što će mrtvom čovjeku večera? Ali da, još nisam bio mrtav, a ako to ovako potraje neću ni biti tako brzo. No onda je iskrsnuo još jedan problem. Da li će moje tijelo uopće htjeti krenuti k tetki Agati?

Pozvao sam tetku da uđe u sobu, sjeo za pisaći stroj i upitao:

— Htio bih znati hoću li moći doći k tebi.

Videći da me tetka čudno gleda, počeo sam joj tumačiti:

— Riječ je o nekim stvarima, koje još ni meni samome nisu posve jasne. To je neka vrst duhovne vježbe i ako se pravo ...

Lice moje tetke bilo je zaprepašteno. Zašutio sam i onda sve shvatio. Dok sam ja to govorio, prsti su mi neumorno tipkali. Tetka se digne sa stolice i zaviri u papir. Upravo sam otkucavao:

»Možemo ići. Uostalom, znam da tijelo treba regenerirati raznim tvarima, a meni je stalo da tijelo dobro funkcionira.«

— Čekaj, Roberte — tetkin glas zvučao je odjednom sasvim poslovno — zar si sve to napisao a da pri tom nisi mislio na ono što pišeš?

Pogledao sam papir. Na prvom mjestu stajalo je ono o časnoj smrti. Zbog toga sam pripisao autorstvo svega napisanog onoj sili što je upravljala mojim tijelom.

— Izvrsno. Roberte, zar tebi nije jasno o čemu je riječ?

— Nije, da budem sasvim iskren.

— E, onda ću ti ja protumačiti. Ti si se uvijek smijao što se bavim spiritizmom, a sada si sam postao medij. To ti je automatsko pisanje. Dođi, poslije večere posjetit ćemo Renatu. U njenu stanu održava se noćas spiritistička seansa.



— o o o —



I tako me je tetka uvela u krug spiritista. Začudo, svi su se doimali kao potpuno normalni ljudi. No kad su počeli govoriti, onda je to sve djelovalo malo čudno. Tako sam saznao da je Willy uvijek dobro raspoložen i da razgovara vrlo logično, dok je Sarika obična prostitutka, koja nudi svoje čari svakome, pa čak i mjesnom župniku, kada se jednom zatekao među spiritistima. Gupta voli filozofirati a koji puta digne i stol. To su, dakako, bili duhovi, koji su se stalno pojavljivali u tom čudnom društvu.

Kad je tetka rekla da sam medij koji automatski piše, gledali su me s poštovanjem, a neki i sa sumnjom. No meni je sve bilo svejedno, jer sam imao svojih problema i mislio sam da ću imati prilike da se doskora pojavim i ja sam u tom skupu, mičući nogom od stola ili upravljajući nečijom olovkom, pa da će i o meni steći mišljenje kao o upotrebljivom duhu.

Sjeli smo za stol. Začudio sam se da je svjetlo ostalo gorjeti. Uvijek sam mislio da se duhovi dozivaju u mrklom mraku. Voditelj seanse, neki profesor zemljopisa, upozorio nas je da se koncen-triramo želimo li da se pojavi neka inteligencija s one strane groba. Dali su mi olovku u ruke, no ja sam zamolio da mi daju pisaći stroj, jer da mi se to čini sigurnijim, budući da je to iskušana metoda. Ljudi su me sumnjičavo pogledali, ali se ipak za nekoliko minuta ta stvar našla preda mnom na stolu.

Nismo se još dospjeli pravo ni koncentrirati, a moji su prsti počeli pisati. Svima je zastao dah, samo sam na voditelju seanse spazio lukav smiješak. Stroj je napisao:

»Čini se da je ova pisajka daleko od savršenstva.«

Budući da je nastala stanka, voditelj mi priđe iza leđa i pročita glasno poruku.

— Dopustite — dometne na kraju — to još nije dokaz da je riječ o automatskom pisanju. Da je slovo i uništeno, mogli ste i sami vidjeti, a osim toga ...

— Ja nisam ništa tvrdio — upozorio sam ga uletjevši mu u riječ — a ne znam ni pravila po kojima održavate seanse. Ono što mi izlazi ispod prstiju ionako nije moje.

Dok sam to govorio, opazio sam da su prsti počeli udarati tipke. Tekst je glasio:

»Ovi su ljudi izolirani od pameti. Šteta je gubiti vrijeme s njima.«

— Reci nam radije svoje ime, nego što nas kritiziraš — ubaci tetka, jer je voditelj ostao bez riječi.

I dok sam ja tipkao odgovor, voditelj je izjavio:

— Očito je riječ o automatskom pisanju, kakvo još nisam imao piilike vidjeti — Pa to je senzacija.

»Nemogući zahtjev« — tipkali su moji prsti. — »Ovaj bijedni stroj nema te znakove, koji bi bili potrebni za moje ime«

— Jesi li živ ili mrtav — upita voditelj.

»Živ. Nije mi jasno kako bih se mrtav mogao javljati.«

Iznenađenje među prisutnima. No voditelj se znalački osjehnuo i smjesta objasnio neočekivanu izjavu:

— Mora biti neki svježi mrtvac, netko, tko se još nije pomirio sa svojim duhovnim stanjem.

»Glupane!« — vrisne stroj pod mojim prstima.

Opazio sam da se tetka uzvrpoljila. Pogledala me je čudnim pogledom i onda mi je prišla, sagnula se do uha i prošaptala.

— Roberte, ne vrijeđaj gospodina.

Shvatio sam da je tetka počela vjerovati da ja sam, svojevoljno, pišem odgovore. Dakle, samo mi je još to trebalo. Drži me vara-licom, a vjerojatno ni drugi nisu daleko od te pomisli. O tome mi je rječito govorila crvena voditeljeva glava. Odgovorio sam poluglasno.

— Tetka, ti si me sama proglasila medijem. Meni nije ni najmanje bilo do tog cirkusa.

Umjesto odgovora, čuo se jedan dvostruki ah! Tetka i voditelji uskliknuli su istodobno, jer dok sam odgovarao tetki moji su prsti napisali:

»Idioti, ako vjerujete da ovo tijelo samo piše, onda neka netko drugi sjedne za stroj.«

Svi su se zgledali u nedoumici. Onda se čulo da nitko od njih nije medij vješt automatskom pisanju. Dilemu je riješio pisaći stroj.

»Neka sjedne za stroj tko hoće, ili ću ga ja sam izabrati.«

Budući da su još oklijevali, počela je akcija.

Ustao sam, a da nisam htio i uhvatio svoju susjedu s desne strane za rame. Poslije toga sam se smirio. Suviše je i reći da su to bili pokreti, kojima nisam gospodario. No sada je ta gospođa, koja se još malo prije cerila sumnjičavo, ustala i naglim kretnjama sjela na moju stolicu. Sjeo sam na njezino mjesto.

Odmah zatim je počelo. Prsti su joj počeli udarati velikom brzinom po tipkama, što je izazvalo veliko čuđenje, jer sam iz raznih opaski shvatio da ona prvi put piše na stroju.

Tekst je glasio.

»Ne osjećam se dobro u tom tijelu. Ne smeta me debljina niti naslage masti, već intelektualni aparat. Nema mnogo mogućnosti, pa ću brzo otići i naći nešto bolje.«

Dama je pocrvenjela, a prisutni su bili dovoljno pristojni da suspregnu smijeh.

Dama je ustala i pogledala unaokolo, a zatim je prišla sigurna koraka voditelju. Lupila ga je po ramenu i onda su joj izbile suze.

— Zaista, nisam mogla drugačije — govorila je kroz plač. — Neka je strašna sila micala mojim prstima. Ah, kakve je samo gluposti napisala.

Voditelj se nije na to osvrtao, već je oprezno došao do moje bivše stolice i sjeo za stroj. Položio je prste na tipke i izjavio.

— Gospodo, zaista vam mogu reći da se nisam pokrenuo od svoje volje. Ni sam ne znam zašto sam sjeo na ovu stolicu.

No za to je vrijeme već napisao dva retka:

»Čini se da se nisam našao u naročito pametnom društvu. Vi biste htjeli mene proglasiti mrtvim, a živ sam bar isto koliko i vi.«

Pročitao sam te retke i pogledao voditelja. Činilo se, kao da se davi. Lice mu se grčilo a šake su se stiskale. Onda mu se iz usta prolomi urlik, koji je bio nešto između lavlje rike i trubljenja slona. No poslije toga kao da mu je laknulo. Progovorio je sasvim normalnim glasom.

— Konačno sam proučio mehanizam vašeg akustičkog spora-zumijevanja. Više ne moramo pisati.

Tim riječima priđe mi voditelj seanse i lupne me po ramenu. Odmah poslije toga čuo sam kako govorim:

— Konačno sam se vratio u tijelo, koje mi najbolje odgovara. Sada možemo sasvim lijepo razgovarati.

— Divno — usklikne voditelj — pa to je čista trasfiguracija. čovječe, vi ćete napraviti karijeru!

Riječi su bile očito meni upućene, ali ja se nisam mogao koristiti tim komplimentom, jer mi je tijelo krenulo prema izlazu.

— Dosta je bilo — govorio sam protiv svoje volje — sada je mnogo toga pojednostavljeno jer mogu slobodno govoriti.

— Čekajte — progovori tetka — recite nam bar odakle dolazite. Kakav je vaš svijet?

— Sasvim drugačiji nego vaš. Vi nas ne možete vidjeti i to mi je drago.

— Oh, kako ste otresiti — i pogleda ga pogledom u koji je ubacila sav svoj šarm. — Ne bismo li se mogli nekako sporazumjeti?

— Ne shvaćam čemu se toliko kreveljite i zašto ste izbu1jili oči. A što se tiče sporazuma... o tome bismo mogli govoriti kada saznam što mi treba.

Dok je glas govorio iz mene, tetka se trgnula, ali se ipak svladala, pa je nastavila slatkim glasom:

— A što biste trebali, dobri duše?

— Ne znam kako se to kod vas zove. Kontroliram, doduše mozak ovog tijela — pri tome se moja ruka lupila po mojim prsima — ali ne mogu naći kako se to zove. To je nešto vrlo teško, nekakva kovina, koja je krta a služi nam za pogon.

— Ha, duhovi se kreću materijalnim sredstvima — usklikne voditelj. — To prvi put čujem pa moram zapisati.

— Budite uvjereni — javi se tetka — da bismo vam vrlo rado pomogli. Ako se sjetite što vam treba, izvolite se samo obratiti na nas. Uostalom, i ja ću s vama.

— Ostanite ovdje, ili idite kamo vam drago, ali s nama nećete. Imam dosta posla da pazim na ovo tijelo.

Poslije tih riječi sila me je okrenula i natjerala da izađem na ulicu. Nisam stigao ni da se pozdravim s prisutnima.

Vidio sam da se krećemo prema mome stanu. Bio sam već toliko izdresiran da se nisam usudio otvoreno se oprijeti. Uostalom, kamo da idemo? Onda sam pomislio da bi ipak bilo zgodno da se sporazumijem sa svojim gospodarom. U mislima sam ga upitao kamo idemo, ali nisam dobio odgovora. Onda sam upitao naglas:

— Idemo tvojoj kući — odgovorio sam sam sebi.

— A zar ne znaš da sam te to upitao u mislima?

— Osjetio sam neku zbrku ali sam se prilagodio kontroli tvojih osjetila. Bit će bolje da govoriš, ako želiš komunicirati sa mnom.

Bilo mi je drago što je ušutio, zapravo što sam ja sam prestao govoriti, jer se neki prolaznik sumnjivo osvrtao za mnom.

Uostalom, bio sam zadovoljan. Ustanovio sam da mi ne kontrolira misli. Onda mi se odjednom pružila izvrsna prilika. Iza ugla je naglo okretao nekakav automobil. Ne gubeći vrijeme, skočio sam na kolnik u nadi da će me zahvatiti kola, koja su oštro zacviljela i da ću konačno učiniti ono, što mi nije uspjelo pomoću užeta. No istom brzinom, kojom sam se bacio na kolnik, noge su mi se odbile i ja sam se našao ponovo na pločniku. Kola su nestala iza slijedećeg ugla. Vozač je očito bježao, duboko uvjeren, da je umalo skrivio nesreću.

— Ti si podmukao stvor — čuo sam se kako govorim. — Da se to više ne ponovi!

— Žalim, ali ja ipak mislim da mogu gospodariti svojim tijelom — protestirao sam.

— Dok mi je to tvoje tijelo potrebno, nema ništa od toga. Mislim da sam to već jednom rekao. A da bi bolje zapamtio što ti govorim, pobrinut ću se da ti pamćenje ne popusti.

Nisam još dospio ni shvatiti dalekosežnost tih riječi, kada sam počeo praviti čučnjeve. Zatim sam počeo hodati u čučnjevima. Onda sam ustao i skakao na jednoj nozi. Suvišno je spomenuti da nismo bili sami na ulici i da sam doskora imao i publiku. Balansirao sam na rukama, prebacivao se u zraku i dočekivao na noge. Poslije svake takve figure začuo se pljesak, i ljudi su počeli bacati sitan novac, očito uvjereni da sam artist bez zaposlenja. No ja nisam mogao pobrati ni jedan jedini novčić, čak da sam i htio, jer mi je tijelo neprestano izvodilo nove akrobacije, i polako ali sigurno se približavalo stanu.

Suvišno je i spominjati da su me boljeli svi mišići. Da budem Iskren, do tog trenutka nisam ni znao koliko imam mišića. No ja sam i dalje skakao, prebacivao se i činio sve ostale vragolije, zbog kojih bi mi pozavidio svaki artist. Pri tome su mi kretnje bile sigurne i svježe, iako mi je pri duši bilo sasvim drugačije.

— Bit će dosta za sada — rekoh sam sebi. — Ako obećaš da ćeš čuvati svoje tijelo, onda možemo prestati.

— Dobro — uspio sam samo izreći, a onda sam smjelim korakom nastavio šetnju po ulici, a pratili su me zadivljeni pogledi prolaznika, koji su mi još trenutak prije pljeskali.

— Sada sam se opet uključio u sva tvoja osjetila — čuo sam se. — Nisam bio tako glup, pa da osjetim sve ono što si ti osjećao.

— Shvaćam, ali sada te molim da što prije legnemo u krevet. Meni je dosta.

Dovukao sam se na treći kat i pri tome sam samo mislio kako ću svemu učiniti kraj. Moram nadmudriti podstanara u svome tijelu. Meni i onako nema spasa, a onda neka taj izmisli kako će doći do teške kovine bez mene.

No dok sam otključavao vrata, nešto mi se učinilo čudnim. Kad god izlazim, zaključavam vrata, pa čak i kada samo kupujem novine preko puta. Bio sam siguran da sam to učinio i ovaj put — ali brava nije škljocnula. Zar je moguće da je policija pretresla stan?, pomislio sam. No to ipak nije bilo moguće, tješio sam se, jer je moje poduzeće moglo saznati za nestanak novca u najboljem slučaju tek sutra ujutro. Na koncu konaca, nisam ni rekao u banci da sam donio novac.

Tajna je bila riješena, kada sam ušao u sobu, gdje se nalazio moj ležaj. U njemu se već meškoljilo nečije tijelo. Kad sam bolje pogledao, prepoznao sam Doru, ili Dolores, kako sam je zvao.

Očito nije spavala, jer je skočila i obavila mi ruke oko vrata.

— Roberte, dva puta sam ti telefonirala, i kada se nisi javljao, došla sam sama da vidim što je s tobom. Zar si zaboravio . ..

Dobio sam poljubac, do kojega mi nije bilo odviše stalo u sadaš-njem položaju. Uzvratio sam joj ga prilično plašljivo, jer sam svaki čas očekivao intervenciju svog gospodara. Ali ona je izostala. Ohrab-ren, rekao sam joj da se veselim što me je dočekala i ujedno joj ispripovijedio kako sam poslije večere kod tetke morao još posvršavati neke poslove u poduzeću.

— Imam sve šanse da budem unaprijeđen, zlato moje, a onda neće više ništa stajati na putu našoj sreći. Već sada ...

— Zašto lažeš tako bezobrazno — čuo sam svoje riječi, koje nisam namislio izgovoriti.

Dolores me začuđeno pogledala, a po licu joj se vidjelo da nije daleko od plača. Očito je mislila da sam to njoj rekao.

— To nije išlo na tvoju adresu — rekao sam joj najnježnije što sam mogao, a onda nastavio povišenim glasom: — Molim te da se ne uplićeš u moje privatne stvari. Je li jasno?

— Ne shvaćam, kad sam se to uplitala — zavapi Dolores očajnim glasom. A meni su i dalje izlazile riječi iz usta:

— Očito je riječ o ženki, a prema njima se mora biti pristojan.

Sada je u meni prekipjelo:

— Da, vidio sam koliko si bio pristojan, kada si razgovarao s mojom tetkom. I ona je ženka.

— Glupi individuum, pun zbrkanih misli — glasio je odgovor.

Dolores mi se baci oko vrata i zaplače.

— Roberte, ipak nešto nije u redu s tobom. Pročitala sam što si napisao na stroju. Toliko zbrkanih misli! A sada razgovaraš sam sa sobom i svađaš se. A ono na prozoru ...

Poveo sam se za njenim pogledom. Da, tamo se još nalazila petlja, a da ne bi bilo sumnje u koju je svrhu namještena, ispod nje je mirovala stolica.

— To je jedan potpuno beznačajan konop. Htio sam vidjeti kako to izgleda u praksi.

— Opet lažeš — javi se moj drugi ja.

— Sada si rekao istinu, ako si govorio sam sebi — rekne Dolores. — Sve se slaže. Sada mi je tek sve jasno.

— O čemu govoriš?

— Dok te nije bilo, dvaput te je zvao doktor Cornelius.

— Prvi put čujem to ime — rekao sam iskreno.

— Hm, a možda si mu telefonirao, pa si zaboravio. To je psihijatar.

Još i to. Odakle sada odjednom taj doktor Cornelius? Netko me je morao prikazati ludim. Najvjerojatnije sama Dolores. Onaj papir u pisaćem stroju, konop s omčom i stolica mogli su je u to i uvjeriti. No na odgovor nije trebalo dugo čekati. Upravo kada sam otvorio usta da optužim djevojku što mi je na vrat poslala psihijatra, zazvoni telefon.

— Ovdje doktor Cornelius. Trebam gospodina Panikara.

To sam bio, dakako, ja. Sada me zanimalo što će biti dalje.

— Odmah su stići k vama. Nadam se da više nećete izlaziti.

— Izlaziti neću, ali ne znam zašto biste uopće dolaziti. Koliko se sjećam, ja vas nisam zvao.

— Niste zvali vi, ali je to učinila vaša gospođa tetka. Ona je vrlo zabrinuta za vas. Dakle, najkasnije za dvadeset minuta sam kod vas.

Prvi mi je posao bio da odmaknem stolicu i uklonim konop. Očito, tetka nije bila ni najmanje glupa i vrlo je spretno udesila da me zaokupi, kako ne bih dolazio na glupe misli, kako bi se ona izrazila. A kada sam joj izmakao ispod kontrole, telefonirala je Corneliusu, koji bi se dalje brinuo za mene.

Morao sam svakako nešto učiniti da se osiguram. Naime, ne bi bilo ni najmanje ugodno da dospijem na kliniku za živčane bolesti. A to mi je moj podstanar mogao sasvim lako prirediti. Dakle, ispričao sam se Dori da moram u kupaonicu, pa sam onda nasamu, bez svjedoka, htio raščistiti račune s uljezom.

— Slušaj, bio ti tko mu drago, moramo se sporazumjeti — počeo sam tek što su se za mnom zatvorila vrata kupaonice.

— O čemu je riječ?

— Riječ je o tome da ne želim da me doktor Cornelius oglasi ludim, pa da me zatvore u ludnicu.

— Kakve ja veze imam s time?

— Od tebe sve zavisi. Ako progovoriš, odmah će mu biti jasno da sam poludio, jer normalni ljudi ne razgovaraju sami sa sobom.

— Čini se da je to lokalni običaj na vašoj planeti.

— Sada, da li je lokalni ili općesvemirski, nije važno. Glao je da znaš da moraš šutjeti, dok je ovdje doktor.

Čekao sam da vidim kako će djelovati moje riječi. Ne znam da li je ta sila u meni dugo razmišljala ili je jednostavno šutjela, ali odgovora nije bilo, pa sam nastavio:

— Osim toga, moraš ostaviti moje tijelo na miru. Bilo kakav pokret mogao bi biti fatalan za obojicu.

— Zašto obojicu? — učinilo mi se da se moj sugovornik malo uzbudio.

— Ako me zatvore u ludnicu, naći ćeš se i ti sa mnom tamo i nećeš se moći koristiti mojim tijelom. A ako ostanemo na slobodi, onda ćemo sutra tražiti u trgovinama i skladištima onu tvoju kovinu, to ti treba za pogon.

— To su svakako razlozi.

— I ja mislim. — Bio sam sretan što sam bar jednom pobijedio tog uljeza, pa sam nastavio: — Da se ne dogodi kakva nesreća, moraš mi pomoći. Sigurno će me Cornelius tjerati da izvodim neke pokrete. Ako ih ne izvedem, odmah ću postati sumnjiv. I zato bi trebao tada upravljati mojim tijelo, da sve ispadne dobro.

— Bit će kako kažeš.

Odahnuo sam. Dakle, to je bilo dogovoreno. Shvatio sam taj tip u meni neće praviti neprilika. Naprotiv!

Dolores nas je, odnosno mene, dočekala zabrinuta lica. Meutim, držao sam se vrho hladnokrvno a njoj sam se obraćao nježno. Ipak se nisam mogao suzdržati, pa sam je zamolio da se nikako ne upliće u moj razgovor sa psihijatrom.

Doktoru Corneliusu moglo je biti oko šezdeset godina. Nije djelovao onako kako sam zamišljao psihijatre. Nije gledao prodorno, lice mu nije imalo asketski izraz, a nije bio ni mršav ni visok, nego obratno. Bio je i vrlo živahan, a o mojim živcima nije ni pisnuo, već ga je zanimalo štošta drugo, na primjer, kanimo li se Dolores i ja vjenčati, da li dobro zarađujem i kamo ću na godišnji odmor. Onda je onako usput zapitao:

— Posprema li gospođica Dolores vašu sobu?

— Ja sam pospremam — odgovorio sam, a on me je odmah zaskočio:

— Znači, vi ste sami uklonili stolicu kraj prozora i uže.

— Svakako, gospodine doktore. Kada se očekuje posjet, onda stan ipak mora biti donekle u redu.

— Svakako, svakako — odobri doktor. — Međutim, da između nas sve bude jasno, moram vam reći da sam ja došao baš zbog te stolice i konopa. Budite tako ljubazni, pa mi sve lijepo ispripovijedajte. Čekajte, odmah vam moram reći da ste na mene ostavili sjajan dojam i da mi postaje sve jasnije kako je vaša tetka zaista nepotrebno zazvonila na uzbunu.

Bilo je to lijepo slušati, ali tko bi vjerovao psihijatru... Uvijek sam morao biti spreman na neku zamku. O tome, da bih mu rekao istinu, nije moglo biti ni govora.

— Da budem sasvim iskren, pokušao sam nešto rekonstruirati. Čitao sam u jednom romanu da je pronađen obješen čovjek pod tajanstvenim okolnostima, pa mi se činilo da pisac pretjeruje.

— I što ste zaključili? — prekine me doktor.

— Ništa, jer je naišla tetka, pa sam prekinuo pokus.

— Da, da, to je potpuno shvatljivo. A što je bilo s pisaćim strojem?

— Kako? Što bi bilo s tim strojem?

— No, pa vi ste nešto pisali. Sadržaj tih vaših tekstova bio je naročit.

— Jest — priznao sam bez okolišanja. — Najprije sam napisao riječi koje se spominju i u romanu. Onda sam opazio kako slabo pišem na stroju — uostalom nije ni čudo, jer ga već godinama nisam upotrebljavao. Htio sam vidjeti da li još mogu pisati ne gledajući u tipke.

— A odakle vam sadržaj za to?

— Pisao sam što mi je upravo palo na pamet. Zbog toga ta osebujnost.

— Da, to bi odgovaralo.

Doktor ustane i pođe do pisaćeg stroja, izvadi papir i pročita glasno:

— »To je već pametnije pitanje. Dolutao sam iz svijeta, koji vi ne možete vidjeti.« Vidite, to zvuči kao da ste s nekim razgovarali. Ali, nije važno. Očito ste i to prepisali iz neke knjige.

Kimnuo sam glavom, jer nisam imao hrabrosti da to izričito potvrdim. Doktor je očito bio na dobrom tragu, a vjerojatno ga je potanko uputila i tetka. No sada je nastupila opasnost kojoj sam se najmanje nadao. Dolores je postajala sve nemirnija i na koncu se činilo kao da će se raspuknuti. I eksplodirala je:

— Gospodine doktore, ne dajte se zbuniti. Ja sam sama čula kako razgovara sam sa sobom. Prije nego što ste došli otišao je u kupaonicu i tamo se dogovarao sa sobom. Sve sam prisluškivala. Poduzmite nešto da ga izliječite!

Počeo sam shvaćati da sam propao. Jedina bi mi nada mogla biti da ću se na sudu izvući ludilom. Ali od toga bi bilo malo koristi. Dok su mi još te misli prolazile glavom, opazio sam da se krećem prema Dolores. Bilo mi je jasno da se to ne događa mojom voljom. No nitko nije znao što ću učiniti. Možda ću je ubiti, a možda samo dobro premlatiti. Učinio ja što mu drago, nisam to mogao spriječiti. Ipak sam u panici povikao:

— Pazi da je ne ubiješ!

Zastao sam pred djevojkom, koja je problijedjela od straha. Buljila je u mene raskolačenim očima, a mogu reći da ni doktor Cornelius nije znao što da učini tog trenutka. Pogladio sam Dolores po glavi i rekao:

— Jadna ženko!

Tog se trenutka Dolores promijenila. Klekla je preda me i udarala čelom o pod. Onda je podigla ruke i zavapila:

— Roberte, oprosti što sam lagala. Ali, bila sam ljubomorna i zato sam ti htjela naškoditi. Osim toga, na to me je potakla i tvoja tetka. Ona te želi pošto-poto onemogućiti, jer se boji da je želiš otrovati zbog nasljedstva.

Doktor Cornelius skočio je na te riječi kao da ga je ujela guja. Prišao je naglim koracima do Dolores, koja je još uvijek klečala preda mnom i uzrujano zapitao:

— Gospođice, je li sve to istina?

— Čista istina. Zašto bih govorila neistinu? Znam da sam sada izgubila ljubav svoga Roberta, ali ne mogu dopustiti da strada nevin.

— Čekajte, gospodo, da malo razmislim. Osim toga, gospođice, ustanite.

— Ne mogu — zaviče Dolores. — Ništa nije ...

Tu se naglo prekine. Bilo mi je jasno što se dogodilo. Moj uljez je govorne centre ispustio načas ispod kontrole i ona umalo da opozove sve ono što je rekla. Ovako se činilo da ne može govoriti od silna uzbuđenja. Doktor Cornelius je pomiluje po glavi, a ja reknem naglas da bi bilo dobro da ustane i da se smiri. Istog trenutka Dolores ustane i ostale ukočena. Zamolio sam je da legne, što je i učinila bez najmanjeg otpora.

— Gospodine — počne liječnik ukočeno — moram vam se ispričati što sam omeo vaš mir i doveo vas u neugodnu situaciju. Međutim, tu smo otkrili jednu važnu stvar. Vaša tetka pati od manije proganjanja. Morat ću se ozbiljno pozabaviti njome. Zbogom, gospo-dine, ispričajte me vašoj šarmantnoj prijateljici kada se probudi.

Kada smo ostali sami, Dolores poskoči s ležaljke i pojuri prema meni. Dotakla me je rukom po ramenu i odmah zatim se počne zbunjeno ogledavati.

— Morao sam požuriti do tebe — začuh se kako govorim — da ne bi učinio nekakvu nesmotrenost.

— Budi bez brige — odgovorio sam. — Puna mi je glava svega pa da još mislim i na samoubojstvo.

— Što je to bilo? — upita Dolores.

— Kršenje obećanja i izdaja s tvoje strane. Kako si mogla govoriti pred liječnikom sve one stvari?

Dolores je imala oči pune suza. Gledala me je tako sažaljivo, kao da sam već mrtav.

— Roberte, pa ti znaš koliko te volim. Kako bih mogla dopustiti da budeš bolestan... ti znaš kako to mislim.

Pri tome je značajno dotakla kažiprstom svoje čelo.

— A obećala si da se nećeš uplitati u moj razgovor s liječnikom.

— Onda još nisam znala što je s tobom. Jao, kakve si samo gluposti govorio u kupaonici. Da to barem nisam čula.

— Koliko znam, nisam te molio da priskuškuješ.

— Morala sam. Bio si čudan otkako si se vratio kući. Ti i ne znaš kakve sve gluposti pripovijedaš. Ti govoriš za dvojicu, kao ... oh!

Dolores je ostala stajati nepomično otvorenih usta, baš kako se prekinula usred riječi.

— Čini se da joj nešto sviće.

Dolores naglo problijedi i počne teturati. Zatim me pogleda s mnogo nade i upita:

— Zar ne, ništa nisam kazala? Meni se samo činilo.

— Nije — odgovorio sam nemilosrdno — govorila si i imaš sreću da je doktor Cornelius otišao u pravo vrijeme.

— Što da učinim s njom? — upitao me moj gost iz djevojčinog tijela.

— Mislim da bi bilo najbolje da se objasnimo, mislim nas dvojica a ona neka sve čuje. Možda će nam i koristiti.

— Kako želiš. Samo čekaj, moram se vratiti k tebi, a to ne ide bez tjelesnog kontakta.

Dolores mi se približi kao automat i dotakne me rukom po licu. Zatim vrisne i šćućuri se na stolici.

Primakao sam drugu stolicu i sjeo do nje. Nježno sam je uhvatio za ruku i počeo govoriti.

— Slušaj me pažljivo i ne čudi se ničemu. Sve što si ti sada prošla, prošao sam i ja. Ne treba se bojati. Niti si ti luda niti ja. Riječ je o sasvim drugim stvarima, a sve je počelo s mojim novcima.

— Tvojim novcima? To je nešto novo za mene.

— Ma nisu to baš moji novci, već utržak »Excelsiora« koji sam nosio u banku. Taj je novac nestao.

Onda sam ukratko opisao što mi se dogodilo. Priznao sam i da sam se htio ubiti, ali da sam se sada ipak primirio. Možda se nađe nekakav izlaz.

— Moram zapravo biti zahvalan tom biću što je u meni, jer da njega nije bilo, visio bih sada na prozoru, a ti bi postala udovica i prije udaje.

— Da budem iskrena — zaključi Dolores — ne bih ti vjerovala ni riječi, da nisam to djelomično i sama iskusila na svojoj koži.

— Dobro, a što misliš da bi trebalo učiniti?

— Naći novac — odgovori djevojka, što je bilo doduše točno, ali je malo vjerojatno da bi uspjelo. — Kako bi bilo da zamolimo tvog prijatelja, kako se ono zove, da nam pomogne?

— Moje ime ne mogu izgovoriti vašim glasovnim aparatom — čuo sam se — ali sada sam već dosta toga upoznao na vašoj planeti. Zovite me Hijacint i gotovo.

— Odakle ti to ime? — začudio sam se.

Odmah sam pokazao rukom na regal s knjigama, gdje se nalazila knjiga »Hyazint«, život i djela. Dakle, moj je gost uzeo ime po tom poljskom svecu. No, i to je bilo bolje nego anonimnost.

Međutim, kada sam upitao Hijacinta da li bi mogao nekako pomoći da nađemo novac, odgovorio je niječno.

— Meni je samome potrebna vaša pomoć. Mogao bih jedino da upravljam mišićima tvojih progonitelja, ali to je privremena mjera.

— I to je bolje nego ništa — ustanovi Dolores, koja je imala smisla za praktična rješenja, pa ma i ne bila temeljita. — No kako bi bilo, gospodine Hijacintu, da vi nama ispripovjedite kako ste zapali u neprilike i kako da vam pomognemo.

Hijacint je, dakako, govorio kroz moja usta. Tako smo saznali da je bio na svadbenom putovanju. Kretao se mimo sunaca i planeta a da ih nije vidio. Oni su, naime, takve konstrukcije da našu materiju ne mogu vidjeti ni osjetiti, isto kao što mi ne možemo vidjeti njihov svijet, što mi je Hijacint već jednom prilikom natuknuo. No snalazili su se pomoću instrumenata i tako su ustanovili da se nalaze u blizini velike mase materije. Onda su opazili da im motor nije u redu, tj. da troši više goriva nego što je normirano. Kako su pomoću svojih instrumenata ustanovili da na tom planetu, radilo se o Zemlji, ima materijala za njihovo gorivo spustili su se da ga nađu.

Hijacint je ostavio suprugu u svemirskoj letjelici a sam se spustio pomoću rezervnog broda. Tu mi nešto nije bilo jasno.

— Oprosti, ali kakav je to rezervni brod i gdje si se spuštao, kada si već bio na Zemlji.

— Rezervni brod je mala letjelica za jednu osobu koja služi za kratke udaljenosti. A spustio sam se s neke goleme pećine u dolinu, gdje su mi instrumenti pokazali da ima neki živi stvor.

— Hm, i to je bilo negdje ovdje u okolici? — upitao sam ne shvaćajući o čemu je zapravo riječ.

— Da, ali slušaj dalje. Kada sam stigao u dolinu, odredio sam još jednom pravac gdje se nalazilo živo biće i onda sam ušao u njega.

— S letjelicom? — zainteresira se Dolores.

— Bez nje. Letjelica se spustila na zemlju. Smjesta sam uzeo mozak tog bića pod kontrolu i onda sam vidio što ono vidi i čuo što ono čuje. Prvo, što sam ugledao bio je neki travnjak i na njemu čovjek, kako sada znam. Čovjek je živahno mahao rukama i vikao nešto kao: »Fido, ovamo!« Osjetio sam da moje tijelo želi napre-dovati, ali sam ga zadržavao. Onda čovjek dohvati neku batinu i pođe prema nama. Bio sam neoprezan, pa sam se uključio u sva osjetila svoga novog tijela.

Odjednom sam vidio kako je čovjek zamahnuo batinom i opalio moje tijelo po leđima. Osjetio sam jaku bol i odmah kaznio napa-dača. Uspravio sam se na stražnje noge i opalio ga šakom u lice. Ali, kako su moji ekstremiteti bili razmjerno maleni, zaletio sam se još za svaku sigurnost čovjeku u želudac, tako da je pao. Onda sam otišao.

— A u što si se to uvukao najprije? — upitao sam, mada sam slutio što je to moglo biti.

— Kasnije sam ustanovio da je to bio pas, ali onda još nisam znao tko je gospodar na ovom planetu. Krenuo sam dalje, da nađem pogodno tijelo. Mogao sam pomoću psa razabirati samo ono što razabire pas. Njuh je bio dobar, ali moć shvaćanja prilično ogra-ničena. Mnogo ograničenija nego kod ljudi, iako je i to daleko od savršenstva.

— No, a što je bilo dalje — prekinuo sam Hijacinta da ne bih morao još slušati kritična zapažanja na račun čovjeka.

— Vidio sam ljude, koji love omčama pse i zatvaraju u kaveze na kolima. Dakako, da sam brzo nestao iz njihove blizine, jer nisam tražio nepotrebne neprilike. Bilo mi je jasno da se moram uvući u tijelo, koje raspolaže izvjesnom inteligencijom i koje se može kretati po planeti bez neprilika. Onda sam naišao na tebe, Rudolfe. Još si me pomilovao i rekao nekoliko prijaznih riječi, koje onda još nisam mogao razumjeti. Smjesta sam prešao k tebi. Sad znaš otprilike sve i samo još treba da mi pronađeš gorivo za brod.

— Ja bih to od srca rado — rekao sam prilično iskreno — ali ne znam što ti treba.

— Ja znam kako izgleda. To je vrlo svijetla kovina. Nalikuje pomalo na ovo posuđe — pri tome pokaže na niklani servis za bijelu kavu. — No nama to treba u rastaljenom stanju.

— Kako bi bilo da pođete sutra po trgovinama. Sigurno ćete nešto naći — predloži Dolores. — Zamisli. Hijacintova gospođa čeka na nepoznatoj planeti. Mora da je već vrlo zabrinuta.



— o o o —



Drugog jutra pošli smo sve troje, zapravo dvoje, već kako se uzme, u potragu za Hijacintovim gorivom. Dolores je prespavala kod mene, ali da je do tog časa bila djevica zacijelo bi i ostala. Hijacint me je odveo u kupaonicu i tamo tiho predložio da mu pokažem kako se razmnožavamo, no ja nisam bio nimalo raspoložen za takvu stvar. Ponajprije, nisam baš bio u formi, kad se uzme u obzir sve što sam doživio toga dana, a osim toga ne bi mi bilo ugodno da to demonstriram pred osobom, koja to proučava s naučnog stajališta. Tako od toga nije bilo ništa.

Dolores i mi, to jest Hijacint i ja, ušli smo u trgovinu kovina. Rekao sam da trebam neku tešku kovinu, pa neka mi pokažu uzorke. Već je taj zahtjev izazvao pažnju, ali trgovac mi je spremno pokazao olovnu cijev.

Dok sam je vagao, ne znajući što da reknem, odjednom je prinesoh k nosu i glasno ponjušim. Zatim sam kazao:

— Uzmi nešto drugo. To nam ne treba.

Trgovac me malo čudno pogledao, a ja se u neprilici nasmijem i reknem da mi pokaže nešto drugo.

— Da li je to prelako ili preteško? — upita prije nego što će me poslužiti.

— Nije ono pravo.

— Platinu, na žalost, ne držimo. Za to biste morali ići zlataru.

Isprobali smo još željezo, bakar, kositar i bizmut. Sve sam to morao ponjušiti i onda je Hijacint rekao mojim glasom da to nije ono pravo.

Na koncu sam se porječkao s Hijacintom.

— Molim te lijepo, nemoj me praviti smiješnim. Čemu to njušenje kovina?

Tek što sam to rekao, pokajao sam se, jer je trgovac napeto gledao u mene. No, što je bilo — bilo je. Hijacint je odgovorio:

— A kako ću znati o čemu se radi? Nemam instrumente sa sobom, a u ovom je svijetu sve drugačije.

Htio sam se što prije izgubiti, ali se Hijacint ogledavao mojim tijelom po trgovini, ne bi li ipak spazio ono što mu treba. Sada se trgovac nasmiješio isuviše ljubazno, pa me upitao:

— Da li vam se to češće događa?

— Što?

— Da razgovarate sami sa sobom.

Nisam znao što da učinim. Najbolje bi bilo da bezobraznika raspalim po gubici, ali onda bih imao nepotreban skandal. U to se pojavi pomoć, odakle sam najmanje očekivao. Dolores se ubacila u igru.

— Zar ne znate da se njuhom mogu razlikovati kovine? No, i vi ste mi neki stručnjak. Sad ćete odmah vidjeti. Zamotajte u papir nekoliko kovina i gospodin će ih odmah razlikovati po mirisu.

— Dobro, da vidimo i to čudo, gospođice.

U isto sam vrijeme progovorio i ja umjesto Hijacinta:

— Donesite te kovine.

Trgovac se izgubi u skladištu i za nekoliko minuta donese nekoliko zamotaka. Jednog mi pruži pod nos.

— Dakako, da to nećete uzeti u ruke, jer biste i po težini mogli pogoditi.

Glava mi se nagne nad trgovčevu ruku i usrknem zrak.

— To je treća kovina, koju ste mi pokazali. Mislim da se zove bakar.

Trgovac bez riječi pruži drugi zamotak.

— Bakar.

Treći zamotak.

— Bakar.

Četvrti zamotak.

— Bakar i sve ostale kovine, koje ste nam pokazali.

Trgovac je zapanjeno gledao u svoje zamotke. Opipavao ih je ne viri li možda nešto po čemu bi se moglo zaključiti što je u zamotku. Ali, sve je bilo lijepo upakirano u plavi papir.

— Odnio vas vrag, gospodine. Čestitam, tako nešto još nisam doživio.

— Vidite, ne valja prerano donositi zaključke. A sada, ostajte mi zdravo!

S tim riječima, postavši ponovo gospodar svojih kretnji i govora, okrenuo sam se i izišao s Dolores na ulicu.

— Kamo sada? — upitao me Hijacint.

— Predlažem da potražimo zlatara. Samo, ako se radi o platini ili zlatu, ne znam kako ćemo to platiti.

— Najprije da vidimo je li to ono pravo, a onda ćemo već nekako — primijeti Dolores s neuništivim optimizmom.

Kod zlatara se ponovilo isto što i u trgovini kovina. Samo je Hijacint bio oprezniji kao što sam mu još putem savjetovao. Oprezno sam njušio, ali nijedna kovina nije bila ono, što je Hijacintu trebalo. Konačno smo se utučeni našli na ulici.

— Ne bismo li mogli provaliti u neki kemijski laboratorij? — predloži Dolores.

— Hvala, meni je sasvim dosta što će me prije ili kasnije uhapsiti zbog onih tisuća, pa mi provala ne treba.

— Ali provalit će Hijacint — nije se djevojka dala zbuniti.

— Da, a s mojim tijelom, pa smo opet na istome. Ne, problem moramo riješiti na neki drugi način.

Dok smo ovako raspravljali na ulici, počela je i podnevna pauza. Odlučili smo da odemo u moj stan i nešto pojedemo. Tek kad se trgovine ponovo otvore, ima smisla da nastavimo potragu.

Dok smo se penjali po stepenicama, doživio sam mali šok. Penzionirani pukovnik, koji stanuje kat niže, obavijestio me da me je tražio neki čovjek. Po opisu nisam mogao nikako pogoditi tko bi to bio. Dolores me značajno pogleda:

— Već te traže.

— To je očito i ne vjerujem da bismo mogli dočekati ručak u mom stanu, a da nas netko ne ometa.

I Dolores i ja izbjegavali smo riječ policija, mada smo oboje mislili isto.

— Bit će bolje da odemo u neki restoran — predložio sam s osjećajem da mi ni javna mjesta neće više biti sigurno utočište.

Ali, nije mi bilo suđeno da utolim glad. Sve se zbilo tako neočekivano, da nisam ni sam znao kako.

Krenuli smo prema jednom restoranu, za koji sam znao da ga ne posjećuju moji znanci. Nisam, doduše, još nikada bio u njemu, ali sam znao da se nalazi tri kuće dalje od ugla, na kome je ljekarna. I upravo kada smo prelazili kolnik, zahvaljujući zelenom svjetlu, osjetim kako skačem nekamo udesno.

Nisam znao što hoću, ali je bilo očito da je Hijacint na djelu.

— Što to radiš? — upitao sam očajan, jer bi ovakvo napadno vladanje na ulici moglo biti fatalno za onoga kojeg traži policija.

No odgovora nije bilo. Umjesto toga uhvatio sam nekog starčića za kaput i počeo ga tresti.

— Daj to ovamo — čuo sam kako urlam.

Starčić se stresao od groze, ali onda mi je opalio jedan sasvim pristojan udarac u bradu. Pustio sam ga načas, ali onda me je ohrabrio moj glas, upravljan Hijacintom:

— Drž'ga. On to ima;

Nije mi trebao reći da ga držim, jer su mi ruke ponovo posegle za njim. Ali starčić se više nije pouzdavao u svoju snagu već je zaurlao u sav glas:

— Pomoć! Policija!

Sada sam i ja htio nešto pridonijeti da ga ušutkam, ali mi je tijelo reagiralo na Hijacintove impulse. I mogu reći da je posao obavio dobro. Za dvadeset sekundi čovjek je ležao na zemlji i dok sam se sagnuo da nešto učinim, zgrabile su me dvije ruke za ramena. Bile su to ruke zakona. Te ruke su se doskora podvostručile i potrostručile. Dogodilo se ono, što se često događa u sličnim situacijama. Prolaz-nici su pomagali policajcima. Dolores je vriskala vičući u pomoć, što je samo pogoršalo moju situaciju, jer su svi mislili da sam i nju napao. Zapravo, ona je htjela da se meni pomogne, što se nikako nije slagalo s nastalom situacijom.

— Hijacinte, zašto ne pomogneš? — upitao sam dok su me grubo gurali prema policijskom automobilu, koji se začas tamo stvorio.

— Mogao bih se dočepati jednog tijela, ali bi ostala bila protiv nas. A nisam baš siguran, da bih se poslije mogao vratiti u tebe.

To je bilo točno, iako mi nije bilo jasno kako mu još mogu pomoći, kad sam lišen slobode.

— Šuti — izdere se jedan policajac na mene.

Moram priznati da se Dolores pokazala požrtvovnom. Sjela je naprijed do vozača. To je bilo posljednje što sam vidio, prije nego su se zalupila vrata na mojoj ambulantnoj ćeliji. No jedno je bilo sigurno. Dolores me nije napuštala.

Međutim u tom trenutku nisam znao da su je izbacili iz kola po hitnom postupku i da je stigla za mnom taksijem.

— Eto, vidiš, kako si nas nepromišljenim postupkom uvalio u neprilike — rekao sam gorko kada su krenula kola.

Jedan policajac iz pratnje oštro me je pogledao, a drugi je zagrmio »kuš«. Držao sam da je bolje šutjeti, a Hijacint je samo uzdahnuo mojim prsima i rekao da se ni on neće upuštati u jalove svađe.

Predveli su me dežurnom policajcu. Imao je nekakav čin, ali ja se u to nisam razumio. Onaj, koji me je uhapsio, raportirao je o čemu je riječ. Pokušaj pljačke nasred ceste i upo bijela dana. Lakše ozlijeđen stariji čovjek i pokušaj da se prikazem neuračunljivim jer govorim sam sa sobom.

— Je li oštećeni podnio prijavu? — zapita dežurni.

— Još nije, ali čeka vani.

— Uvedite ga.

Sada sam imao prilike bolje pogledati svoju žrtvu. Čovjek nije ni bio tako star, ali je očito bio bolešljiv. Rupčićem je pritiskivao usnu, koja mu je bila dobro otekla. Mene nije počastio nijednim pogledom, ali je zato bio vrlo ljubazan s dežurnim.

Pošto je dao osobne podatke i kratki opis događaja, koji je uglavnom bio točan, dežurni ga upita:

— Vi kažete da je uhapšeni viknuo: »Drži ga, on to ima!« Što je on time mislio? Naime, po svemu se čini da je imao suučesnika.

— Ne, gospodine, komesaru, bio je sam.

— Vjerojatno imate pravo. Možda ga je suučesnik ostavio na cjedilu, pa je morao sam obaviti cijeli posao. A o čemu je zapravo riječ?

— Pojma nemam — izjavi oštećeni. — Išao sam u našu sindikalnu ambulantu, gdje su pregledi besplatni. Tako da osim nešto sitniša i rupčića nemam ništa uza se.

— Vjerojatno i neke dokumente — dopuni ga komesar.

— Da, i ključeve od stana.

— Pretražite ga!

To je, dakako, viknuo Hijacint, ali sam ja za to bio odgovoran. Komesar kao da nije dobro čuo.

— Kako molim? Da pretražim oštećenog?

— Svakako, to je jedini način da pronađem jednu tešku kovinu, koja mi je prijeko potrebna.

To je izgovorio Hijacint, a onda sam ja nastavio molećivo:

— Hijacinte, prijatelju, pa ne pravi nam sada još veće neprilike. Zar ne shvaćaš da smo uhapšeni?

Komesar me odmjeri od pete do glave, a onda rekne žalosno:

— Do vraga, uvijek je naš doktor negdje na terenu kada nam je potreban. Da je ovdje bilo bi lako ustanoviti stupanj vaše simulacije, a ovako ne znam da li bih vas smio strpati u zajedničku ćeliju.

— Vi, valjda, ne želite kazati da sam lud? — zaprepastih se na te riječi.

— E, to je već bolje. Luđak uvijek tvrdi da nije lud. Čini se da ste dobro naučili svoju ulogu.

— Ali, gospodine komesaru, meni se dogodila nevolja. Najprije ono s torbom, ali to se vas ne tiče, a onda ovo. Zar ne shvaćate da je u mene ušao Hijacint. On to sve...

Dalje više nisam mogao govoriti u svoje ime, jer je Hijacint preuzeo uzde u svoje ruke.

— Ovo je tijelo prilično smušeno i ne uzimajte ozbiljno što ono govori. Zapravo se radi o tome da taj čovjek — pri tome sam pokazao na oštećenoga — ima kod sebe nešto što je meni prijeko potrebno. Bez toga ne mogu napustiti vaš planet, a žena me čeka. Morate shvatiti da sam izgubio strpljenje jer smo tražili tu kovinu cijelo prijepodne uzalud, a sada sam nanjušio da se nalazi kod ovoga ovdje. Recite što imate, kako se to zove kod vas, pa da mogu kupiti.

Glas mi je bio toliko prodoran da se stari uplašio za svoju kožu i sklonio iza komesarova stola. Sam komesar nije bio naročito impresioniran. On je samo odobravajući kimao glavom, a onda je kazao:

— Aha, podvojena ličnost, ili tako nešto. Dobro ste proučili simptome. Po kakvoj ste knjizi radili?

— Ma, čovječe, to ne govorim ja, već Hijacint.

— Slušajte, vi ste ovdje uhapšenik i ja za vas nisam čovjek već gospodin komesar. To upamtite, jer inače mogu postati vrlo neugodan.

— Dobro, gospodine komesaru, trudio sam se da govorim što sabranije, o mojoj uračunljivosti možemo raspravljati i kasnije, ali molio bih vas da oštećeni pokaže sve što ima. Zapravo, zanimaju nas samo kovine. Poslušate li me, učinit ćete dobro djelo.

Vidio sam da komesar jedva suspreže smiješak, a onda se odluči.

— Nemam prava da vam zapovijedam, ali mislim da bi bilo u interesu istrage da nam pokažete sve metalne predmete koje imate uza se.

Čovjek slegne ramenima i promrmlja nešto, kao da luđake ne treba uzrujavati, pa izvrne džepove. Pokazalo se da zaista nema ništa metalno, osim ključeva. Ja sam mu, dakako, prišao i ponjušio ga, što je staroga zaprepastilo, no ništa mu se nije dogodilo.

— Što si našao, Hijacinte? — upitao sam da prekinem neugodnu tišinu.

— Tu bi moralo biti a ipak nije. Ne shvaćam.

— Dosta komedije — zagrmi komesar.

Zatim je upitao oštećenoga da li podnosi prijavu, i kad je ovaj to potvrdio, uputio ga kamo da pođe. Zatim se obratio meni. Zatražio je moje generalije.

— Znate, ja to uvijek činim tek nakon prvog razgovora s uhapšenim nasilnikom, da ne bih bio pod sugestijom njegova imena — objasni mi on. — Prvi dojam može korigirati zao glas, koji prati nečije ime.

Kada je saznao kako se zovem, da mi je 30 godina i da sam glavni blagajnik kod »Exelsiora«, priđe mi bez riječi i ponjuši me.

— Ćudno, ne smrdite na alkohol. Čovjek vašeg položaja ipak nije pao na to da pljačka usred bijela dana.

— Rekao sam da to nisam učinio ja već Hijacint. On je pod jakom psihičkom presijom, a osim toga ne poznaje naše običaje, pa se zato to i dogodilo.

— Vi uvijek jedno te isto. Meni je vrlo žao, ali ja ću vas sada poslati u ćeliju, a za ostalo će se vidjeti.

Kada su me izvodili, ugledao sam na hodniku Dolores. I ona je mene spazila. Htjela mi je prići, ali kada je uočila da me prate dvojica policajaca, odustala je. Još sam samo uspio vidjeti da ju je neki policajac uveo komesaru.

Čelija je bila prostrana i, kao što su mi ostali sudrugovi rekli, komforna. Imala je toaletni stolić i uvedenu hladnu vodu. No zlo je bilo u tome, što sam ja bio osmi, pa ta prostranost nije dolazila do izražaja.

Prvo su me pitali, zašto sam zatvoren. Rekao sam da me optužuju zbog razbojničkog napada, ali da nisam kriv. Svi su odobravajući kimali glavom, a jedan je rekao da je posve shvatljivo da se u ćeliji nikada ne govori više no što se reklo istražitelju. Što se mene tiče, pomirio bih se s takvim tumačenjem, ali Hijacint se osjetio ponukanim da kaže:

— Ma nismo ga htjeli okrasti već samo ustanoviti što nosi.

— Dobro, dobro — rekne jedan, koji je do tada drijemao na ležaju — zar ne bi ovdje moglo biti malo tiše.

Zatim malo bolje pogleda i ustane kao da ga je ubola osa.

— Čekajte, čekajte, čini mi se da se mi znamo odnekud.

To je bilo upravljeno na moju adresu. Pogledao sam tipa. Da, očito je da sam ga negdje vidio. Onda mi pukne pred očima.

— Zar nisam od vas kupio torbu? — zapitao sam začuđen, što tog jadnog čovjeka, prema kojem je život bio toliko okrutan da je bio prisiljen prodavati drage uspomene, susrećemo u zatvoru.

— Bogami jest — rekne i pri tome obori glavu. — Znate, da sam znao da smo od iste branše ne bih tražio novac. A izgledali ste mi tako fino, kao da ste stvoreni da kupite ukradenu robu.

Dakle, još i to. Kupio sam ukradenu torbu, što je također kažnjivo. No taj se grijeh mogao smjestiti potpuno na dno ljestvice mojih zločina.

Šutio sam, a nesretni čovjek nastavi:

— Je li vam ta torba dobrodošla?

— Sto tisuća je nestalo u toj torbi — rekao sam gorko.

— To je dobar posao, čestitam.

Opazio sam da su me i ostali pogledali zadivljeno. Bilo je očito da me drže velikim kriminalcem. Zapravo je to bilo dobro, jer sam tako mogao računati na poštovanje i susretljivost. Ali onda se ponovo javio Hijacint:

— Da ne biste mislili da je moje tijelo lopov. On je u toj torbi izgubio novac svoga poduzeća.

Poštovanja na licima mojih sudrugova je nestalo, ali neki su samo mahali glavom, uvjereni da se taj novac nije baš sasvim slučajno izgubio.

Sjeo sam na ležaj, koji mi je dodijelio sobni starješina i razmišljao o novom položaju. Ružičasto nije, to sam znao. Nije bilo ugodno imati ni takva kompanjona kao što je Hijacint, mada on nije bio kriv za nestanak utrška. Ali, on me može vrlo lako uvaliti u još veće nevolje. Već ovaj napad na starčića nije baš bio pametan potez. Što će tek biti kad se sazna za novac? A zacijelo se već i znalo. Čudio sam se samo da policija još nije doznala za taj moj slučaj. Uzeo sam u obzir i to da se ne nalazim na policijskoj centrali već na područnoj stanici, pa možda do njih još nije dospjela tjeralica. Možda se i ne radi o tjeralici, već samo o obavijesti da se traži taj i taj, ali su mi se takve finese činile u tom trenutke sporedne.

Onda još i ta Dolores. Što je samo mogla reći komesaru? Očito se prijavila kao svjedok. No da li je počela govoriti o Hijacintu ili me je pokušala prikazati slaboumnim? Nisam očekivao ništa dobro do njezine intervencije.

Na koncu i ta teška kovina za Hijacinta. Moje poštovanje prema njegovu osjetilu mirisa znatno je splasnulo. Dok je u trgovini kovina upravo briljirao, razaznavajući kovine po mirisu, ovdje je potpuno iznevjerio. Nisam mogao odoljeti a da mu u pola glasa to ne zamjerim.

— Ja sam siguran, da je taj čovjek ono imao samo ne znam gdje ga je sakrio. Trebali smo ipak premlatiti one ljude u istim odijelima i pretražiti tijelo.

Bio sam sretan što se to nije dogodilo, jer deblji kraj izvukao bih svakako ja, odnosno moje tijelo.

Dok sam tako sjedio, kunjajući i razmišljajući, nisam opazio da se za to vrijeme nešto izmijenilo u ćeliji. Neki su bili pozvani na saslušavanje, a neki su išli na razgovor s advokatom. Postao sam svjestan svoje okoline kad me je ključar prozvao po imenu. Skočio sam na noge, i u meni se pojavila iskrica nade da ću na slobodu.

Međutim, nada je bila isprazna, kao i većina nada. Stražar me je odveo komesaru.

Ovaj mi je ponudio da sjednem i pitao da li pušim. Odbio sam, jer da sam i bio pušač, ne bih u ovom trenutku mogao držati cigaretu među prstima. Bio sam strahovito uzbuđen a i razočaran. Od slobode ništa. No možda se komesar želi sa mnom oprostiti.

— Možemo govoriti sasvim otvoreno — počne komesar — gdje ste sakrili novac?

Da je grom udario pored moje stolice, ne bih se više zaprepastio. Dakle, i to se već zna. No, što se čudim? Računao sam i na to.

— Kad bih to znao, ne bi bilo ni pola neprilika. Novac je jednostavno nestao — odgovorio sam iskreno.

— Stari trik, koji više ne pali. Prije nego što ste se uputili stazama kriminala mogli ste ipak malo pročitati njegovu povijest, pa da znate koji su trikovi aktualni a koji su izašli iz mode. Kako ste se lijepo priredili za ludilo!

— Ja sam nevin! — uzviknuo sam očajno, ali se moj povik odbio od komesara kao od neprobojne stijene.

— Reći ću vam kako je bilo da vam prištedim moralni napor. Vi ćete samo potvrditi da je tako. Prema tome, najprije ste se počeli čudno vladati, da biste stvorili dojam kako nešto nije s vama u redu, recimo, rascjep ličnosti. Tako je jedan vaš ja, onaj blagajnik, nosio novac u banku, a onaj drugi, mislim da se zove Hijacint, putem ga je negdje sakrio, a da vi to niste znali. Molim da se razumijemo, znali ste vi sve, ali tako ste željeli prikazati stvar.

— Laž — javi se Hijacint — ja se u ono vrijeme uopće

nisam služio ovim tijelom.

— Bravo — odobri komesar — vidim da ne želite napustiti ulogu. No ja ću nastaviti. Zatim ste očekivali tetku, koja bi trebala poslužiti kao svjedok. Napisali ste kojekakve gluposti na papir i onda sve pripremili kao da se spremate za samoubojstvo. Tako rade savjesni blagajnici, odlično. Znali ste da će tetka doći i zato ste i izabrali petak za vaš posao. Tetku ste uspjeli prevariti, jer vam je ona poslala psihijatra, a njega ste zbunili uz pomoć svoje prijateljice. Da li je ona znala da ste pronevjeritelj, ili je to učinila samo iz simpatije prema vama, ne bih mogao reći, ali to će pokazati istraga. Onda ste se prošetali gradom, njušili kovine, uopće činili sve samo da uvjerite ljude da ste nenormalni. Našao sam i jednog očevica, koji vas je vidio kako se koprcate po ulici. Na koncu, da biste dobili uredovnu potvrdu da ste ludi, napali ste onog čovjeka, što vas je dovelo u zatvor.

— Valjda nećete još tvrditi da sam želio u zatvor? — počeo sam protestirati.

— Baš tako. I to je zapravo vaš najgenijalniji potez. Dajete se zatvoriti zbog relativno sitne stvari, da biste dokazali da ste ludi. Jer ste znali da ćete odgovarati za nestanak novca. Tako biste kao luđak dospjeli na liječenje na psihijatrijsku kliniku. Nakon godinu-dvije biste ozdravili i onda bi se ustanovilo da u vrijeme krađe niste bili svjesni svojih postupaka pa bi vas morali pustiti. A novac bi vas lijepo čekao. Sada bi bilo jako dobro da priznate da je tako, pa da stavimo točku na taj slučaj. Uštedjet ćete neprilike i meni, ali i sebi.

Posljednje je riječi naročito istakao, što sam shvatio kao prijetnju. Da budem iskren, rado bih priznao, samo da me ostave na miru, ali onda će iskrsnuti pitanje gdje je novac, a to zaista ne znam. Prema tome uvalio bih se samo u još veće neprilike.

— Dopustite da se posavjetujem — rekao sam tiho i ne čekajući odgovora nastavio:

— Hijacinte, što mi savjetuješ?

Komesar se sarkastično smiješio dok mi je Hijacint odgovarao:

— Zapravo me se cijela stvar više ne tiče. Tvoje je tijelo postalo neupotrebljivo, pa iako mi je žao, morat ćemo se rastati.

— Zar ćeš me ostaviti u nevolji?

Komesar je primijetio nešto o uzmaku, ali ja sam slušao što mi odgovara Hijacint.

— Meni je u prvom redu potrebno gorivo. Tko zna što se događa s mojom suprugom. Morat ću uzeti drugo tijelo, koje se bez neprilika može kretati na ovom planetu.

— Odlično, čestitam — javio se sada komesar. — Duhovito pripremljen pokušaj da se opet prikažete kao normalna osoba. Shvatili ste da više nema smisla i dalje igrati komediju, a opet ne biste htjeli priznati da ste glumili luđaka. Osim toga ... ... čekajte ...

To čekajte odnosilo se na okolnost da je zazvonio telefon.

Komesar je digao slušalicu.

— Da, ja sam ... vrlo sam počašćen ... da... da .. . kod mene je ... Samo izvolite ... možda ćete podnijeti prijavu ... Ha, ne znate zbog čega ...? Samo izvolite doći, pa ćemo sve urediti... Samo što nije priznao ... Klanjam se, do viđenja.

Dok je komesar telefonirao, ja sam napeto slušao. S kime to razgovara? Mogao bi to biti i moj šef, ali kako je moguće da još nije podnio prijavu. Zato sam odbacio tu misao. Sjetio sam se kako sam negdje pročitao da mali lopovi misle da policija samo za njima traga. Tako sam i ja mislio da se sve mora vrtjeti oko mene.

Komesar je digao glavu.

— Dakle, veselite se. Dolazi vam šef.

Problijedio sam. Kako ću mu pogledati u oči? Komesar je ustao i prošetao malo po sobi. Pri tome mi se približio na dva koraka. Tog sam se trenutka sjetio, da me Hijacint kani napustiti. Ako dospije do komesara, onda će to i učiniti, a ja ću ostati sam. Zato sam viknuo u očaju:

— Ne približujte mi se, jer će Hijacint prijeći k vama i ja ću ostati sam.

— Aha, gluma se nastavlja — primijeti komesar hladnokrvno. — Ne bojte se. Neću vam se približiti.

— Ali i ako se ja vama počnem približavati, bježite što dalje od mene.

— Šuti — javi se Hijacint — ovo tijelo me ni najmanje ne zanima. Bit će prilike da te napustim, čim ustanovim da je svaka nada izgubljena da bi se ti mogao slobodno kretati po planeti.

— Izvrsna predstava, no sada će biti dosta — a zatim se obrati policajcu, koji me je doveo. — Izvedite uhapšenog i čekajte na broju 17 dok vas pozovem.

Koliko smo sjedili u praznoj sobi ne bih znao reći. Čini se da su policajcu rekli da sam, možda, lud, jer je stalno bio podalje, a kako ja nisam pokazivao da bih htio pobjeći, sasvim smo se lijepo slagali.

Onda zazvoni telefon. Policajac prinese slušalicu k uhu i onda mi rekne službenim tonom:

— Idemo.

Kod komesara je sjedio moj šef, stari Hasel, u udobnoj fotelji, koja je očito bila rezervirana za neuhapšene, da ne kažem, poštene ljude. Ali, pored Hasela sjedila je — nisam htio vjerovati svojim očima — Dolores. Nisam stigao dobro ni razmisliti kako se to moglo dogoditi, kada komesar reče.

— Je li to taj?

Hasel je ustao i pomno me promatrao. Kao da je tražio pravu riječ. Napokon izusti:

— Kažu mi da ste vi blagajnik Rudolf Panikkar. Bez obzira bilo to točno ili ne, zanima me da li ste sami.

Dok sam još trenutak ranije bio spreman da se povučem i zacrvenim od neugodnosti, sada sam se samo blesavo zagledao u svog poslodavca. Što mu je odjednom, pa se pravi kao da me ne pozna? Da li bi za mene bilo dobro da prihvatim tu igru?

— Gospodine, ja sam taj Panikkar a sam nisam, jer kao što vidite ovdje je i gospodin komesar, dva policajca; jedna djevojka za koju sam bog zna kako je došla u vaše društvo i vi.

— Hm — stari se gospodin ušetao po sobi, kao da je u neprilici. — Nisam mislio da li ste sami u tom smislu. Događa li vam se da govorite ono što ne biste htjeli ili da pravite kretnje protiv svoje volje?

Kao da me je pogodio grom. Odakle to starome? Onda sam shvatio. Uz njega je bila Dolores i ona mu je sve izbrbljala.

— Zmijo — vrisnuo sam bijesno — sve si izbrbljala.

— Ova ženka nije mi ništa govorila o vama. Ne znam, doduše, zašto ste ovaj stvor, nazvali ženkom, ali vjerujem da to nije ništa lijepo.

Imao sam najbolju namjeru da kažem nešto oštro, ali odjednom sam shvatio da više nisam gospodar svojih kretnja i riječi. Zakoraknuo sam prema starom gospodinu i rekao riječi, koje meni ne bi nikada pale na pamet:

— Čekajte malo... je li ovo vaše pravo tijelo?

— Da budem iskren, posudio sam ga.

— Draga — vrisnuh iz sve snage i poletim u zagrljaj svome šefu. Dakako, da su me noge nosile protiv moje volje, a isto su se tako i ruke raširile, pa sam obujmio vrat starog gospodina.

— Oh, mužu moj — javio se i gospodin Hasel i nježno mi položio glavu na prsa.

Moram priznati da sam se osjećao nelagodno, jer bilo kako bilo, ipak je to sve išlo na moj račun, mada nisam bio za to ni najmanje odgovoran. Komesar je neko vrijeme ostao bez riječi, a onda je tresnuo šakom o stol:

— Kakvo je to vladanje? Pa ovo je državna ustanova!

— Našao sam svoju suprugu — otelo mi se s usana.

— Slušajte, Panikkar, izrugujte se kome hoćete ali ne meni. A i vi, gospodine Hasel, mogli biste biti ozbiljniji. .

— Zar se na vašem planetu supružnici ne smiju pozdraviti? — rekne Hasel s najnevinijim licem.

— Dosta — zagrmi komesar, ali se sada uplete i Dolores.

— Vidite, gospodine komesaru, da je sve istina što sam vam pripovijedala.

U taj čas odgurne me Hasel i priđe komesaru:

— Ne znam ni sam što mi je. Kako mi se moglo dogoditi da zagrlim tog lopova, koji me je olakšao za teške novce.

— Nisam ukrao ni pare — uspio sam da zaviknem.

— Meni je vaša zaručnica sve rekla, a ostalo je objasnio gospodin komesar. Recite mi gdje je novac, pa ću se pobrinuti da prođete što jeftinije.

Ostao sam iznenađen. Dolores se prikazala kao moja zaručnica. Znači da je ipak bila uz mene. No zašto me je izdala?

Razgovor je još neko vrijeme trajao u vrlo živahnom tonu, jer su i komesar i Hasel htjeli pošto-poto da priznam krađu i da odam što sam učinio s novcem, dok smo Dolores i ja uvjeravali obojicu da sam žrtva nesretnog slučaja.

Na koncu Dolores zamjeri Haselu, da je i on činio nepromišljene radnje kada je Hijacintova gospođa djelovala iz njega.

Hasel se zamisli i upravo otvori usta da nešto rekne, kada zazvoni telefon. Komesar digne slušalicu i onda je pruži mom Šefu.

— Za vas, gospodine.

Hasel je neko vrijeme slušao, a onda mu oči stanu kolutati, dok se nisu zaustavile na meni. Jedino, što je mogao reći, bilo je:

— Dobro. — I zatim poklopi telefon.

— Jednostavno ne znam što da mislim — rekne, kad ga je komesar upitno pogledao. — Bilo bi najbolje da odemo u moj ured.

Komesar pogleda na sat i izjavi da bi mogao ostati samo jedan sat, i onda naredi policajcima da me odvedu u ćeliju. No sada se usprotivi Hasel:

— I ovaj mora s nama. Javili su mi da je novac nađen.

— A gdje ga je sakrio? — upita komesar.

— Bio je u torbi, koju je ostavio u banci. Ljudi su to lijepo proknjižili i prije pola sata poslali primku.

Osjetio sam kako mi tlo nestaje pod nogama i bio bih se zacijelo onesvijestio, da mi nije Hijacint pomogao. Preuzeo je komandu i tako sam ostao na nogama. Odmah zatim osjetio sam neki teret, koji mi se ovjesio oko vrata. Bila je to Dolores: zagrlila me je i sama blizu nesvjestice.

Da sam razmišljao logično, ne bih se toliko iznenadio. Posljednja dva dana doživio sam toliko čudnih stvari, pa još jedna više nije smjela utjecati na moje psihičko stanje. Ali, ipak, radilo se o mojoj koži, o dobrom glasu i mojoj budućnosti, pa me je to malo uzdrmalo.

Pred policijskom zgradom, dok smo prelazili pločnik da bismo se ukrcali u kola, susretne nas moja žrtva, koju sam htio opljačkati. Smjesta stane pred komesara i počne:

— Gospodine komesaru, dobro je da sam vas sreo. Šećem već cijeli sat pred zgradom i ne usuđujem se ući, jer nisam sve točno izračunao.

— Dobro, dobro — komesar nije bio raspoložen za duge razgovore — dođite sutra. Uostalom, prijavu ste podnijeli, pa što još želite?

— Prijatelji su mi rekli da mogu zatražiti i odštetu za pretrpljeni strah, za bolove, zgužvano i zaprašeno odijelo, gubljenje vremena i sada nisam načistu koliko sve to vrijedi. Znate ... ja sam bolestan ...

— Ulazite u kola, i pođite s nama da to uredimo — začujem Haselov glas.

— o o o —



Nalazili smo se u Haselovoj privatnoj kancelariji. Sam Hasel, Dolores, komesar i onaj jadni starčić, zbog kojeg sam imao toliko neprilike. Tome bi se mogla dodati i dva nevidljiva gosta — Hijacint i njegova žena. Na svu sreću nisu se javljali, pa sam tako bio u neku ruku miran. No sada je taj mir bio prekinut. Starčić je ustao i počeo govoriti o svojim jadima i odšteti, ali sam ga prekinuo, dakako ne svojom voljom. Hijacint je iz mene progovorio i energično zatražio da se smiri, jer da imamo riješiti jedan mnogo važniji problem. Zatim se obratio Haselu s molbom da se strpi i on na trenutak, jer da bi htio čuti, što se sve dogodilo s njegovom suprugom otkako su se rastali. Hasel je nešto promrmljao, ali se brzo prekinuo, kad se javila Hijacintova gospođa.



— o o o —



— S jedne strane sam bila osamljena i zabrinuta a s druge željela sam vidjeti strani svijet. Zbog toga sam se i ja spustila s pomoćnom letjelicom. Našla sam tvoju i smjestila sam se pored nje. Onda sam na instrumentima opazila da se približuje nešto živo.

Da ne duljim. I ona se dokopala psećeg tijela, onog istog, koji je poslužio Hijacintu. No ona je u mozgu psa naišla na tragove, koji su joj otkrili da je tu bio i njezin suprug. Natjerala je psa da ode na isto mjesto kamo je bio odveo Hijacinta. I tako se našla na vratima moje kuće, gdje je prestajao trag. I ona je brzo shvatila da pas nije kruna inteligentnih stvorenja na našoj planeti, pa se prilijepila uz prvog prolaznika.

— Odmah sam shvatila da se to tijelo služi prilično kompli-ciranim akustičkim aparatom za sporazumijevanje, pa sam marljivo proučavala mehanizam. Uspjela sam ga natjerati da zaustavi nekoliko prolaznika i da im nešto kaže. Malo-pomalo sam se uplitala i tako sam izazvala izvjesnu pažnju, ali sam se posredstvom tog tijela ipak mogla sporazumijevati.

— Čini se da se žene ni u jednom svijetu ne razlikuju bitno jedna od druge — uspio sam na brzinu primijetiti, a onda mi je Hijacint oduzeo riječ.

— Prema tragovima u psećem mozgu ona je približno izraču-nala kada je Hijacint napustio pseće tijelo. Natjerala je zatim svoje tijelo da to preračuna na zemaljsko vrijeme i zaputila se u kuću. Tijelo je bilo prilično jogunasto, ali je ipak uspjela ići od stana do stana i pitati tko od stanara dolazi obično u to vrijeme kući. Bilo joj je jasno da je u tom čovjeku Hijacint.

Tako je naišla i na penzioniranog pukovnika, koji joj je kazao da bi to mogao biti samo blagajnik s drugog kata. Kada je još saznala i adresu mog poduzeća, ostalo je bilo lako. Natjerala je svoje tijelo da ode do »Excelsiora«, ali tamo više nije bilo nikoga. Tijelo se moralo raspitati kada će se moći naći nekoga od uprave i onda ga je pustila da ode kući gdje je i prenoćila. Drugog dana pošla je ravno do mog poduzeća. Sa svog zarobljenika prešla je na sekretaricu a sa sekretarice na njezina šefa, tj. na Hasela. Od njega je saznala da se nisam javio na posao. Već je razmišljala o tome da napusti to tijelo i pokuša na neki drugi način saznati za mene, kad najave neku ženu, koja bi htjela sa šefom govoriti o jednoj vrlo važnoj osobnoj stvari. Bila je to Dolores. Onda je bilo lako.

Nisam bio nimalo voljan da prijeđemo preko uloge, koju je odigrala Dolores, pa sam je zamolio da sama kaže kako je bilo. Komesar mi je naredio da šutim, ali ga je Hasel primirio s frazom da će se sve to lijepo urediti.

Dolores je počela prilično teatralno:

— Gospodine, spasite Rudolfa!

Hasel se u početku nije snašao. Nije ni pomislio da sam ja Rudolf, jer me je znao kao Panikkara. Kada je ta prepreka bila svladana, onda je pomislio da su me oteli gangsteri zajedno s novcima.

— Da su barem — jauknula je Dolores — ali njega su uhapsili.

— Zbog čega? — upitao je Hasel.

— Zbog razbojništva. Napao je nekog čovjeka, jer mu je htio oteti nešto teško.

— Čovjek ... gospodinu Panikkaru?

— Ne, obratno. Rudolf čovjeku. Ali, zapravo je posrijedi bio Hijacint.

— A tko je taj nesretni Hijacint? — htio je dalje znati moj šef, koji je već bio čvrsto uvjeren da ima posla s umno poremećenom osobom.

— Eh, kada bih to ja znala. Hijacint mu i nije pravo ime, ali tvrdi da dolazi iz nekog drugog svijeta. Međutim, on je sada u zatvoru i protiv njega iznose najstrašnije optužbe.

— Tko, taj Hijacint?

— Ne, Rudolf. Vi morate nešto učiniti.

Hasel nije dakako bio pripravan da se dade odvući u tako sumnjivu akciju, na što je Dolores zaplakala i rekla da je i sama bila sa mnom na policiji i da je razgovarala s komesarom, koji vodi istragu i da će me po svoj prilici strpati u ludnicu.

Zato je i došla Haselu.

— Vi ste sigurni da ta ista opasnost vama ne prijeti? — upitao je Hasel ne bez zlobe. — Vi govorite o bićima iz nekog drugog svijeta ...

— Uvjerila sam se na svoje oči. To je biće govorilo i iz mene same. I to je biće nesretno, jer je ostavilo svoju suprugu samu u svemirskom brodu ...

— Ha, sada sam sigurna, da je to moj suprug — povikao je Hasel sasvim nenadano. Zatim je ušutio i bio je očito zbunjen.

— Gospođo, vi ste ovdje! Oh, kako mi je drago da je s vama sve u redu — kliknula je Dolores, a da nije bila ni svjesna neobične situacije.

No Hasel se zamislio. Sjetio se da se i njemu događalo tog dana koješta čudnovato, što je pripisivao nervozi od silnih poslovnih briga

— Hm, hm, to su čudne stvari.

— Dopustite, gospodine, da upitam nešto gospođu Hijacint.

— Odakle vam sada to ime. Moj se muž zove potpuno drugačije — javio se Hasel.

— Znam, ali to se ime ne može izgovoriti našim govorom, pa je zbog toga odabrao ovakvo ime — objasnila je spremno Dolores. — A sada ono glavno. Molim da se ne uvrijedite, ali moram pitati. Mom je Rudolfu na tajanstven način nestao novac iz torbe, koji je trebao predati u banci. Da niste možda slučajno ... možda zbog suvenira ... nimalo ne sumnjam u vaše poštenje... ali vi biste mogli natjerati bilo koga da sve učini...

— Do vraga... — zaurla Hasel svojom sviješću, ali odmah je morao ustupiti tijelo nezvanoj gošći: — Gospođice, tu vam, na žalost, ne mogu pomoći. Tijelo, dok sam se njime služila, nije uzimalo ništa. Da pravo kažem ne znam ni kako novac izgleda i čemu služi, a mogu samo nagađati...

— A sada, nevidljiva gospođo, dopustite da i ja kažem svoje — nastavio je Hasel, ali u svoje ime. — Dakle moj je blagajnik pronevjeritelj! I vi još tražite da mu pomognem. I to ja ...

— Ali, on nije kriv! — pokušala je Dolores kao i obično bez argumenta.

— Da i nije ništa ukrao, već samo izgubio, kriv je. Tko će naknaditi štetu?

— Učinite nešto — moljakala je uporna Dolores.

— Preporučit ću da ga kazne bar doživotnom robijom. A ja imam veza.

Tog se trenutka Hasel smirio, sjeo na stolicu i dohvatio telefonsku slušalicu.

— Što ste rekli, na kojoj je to policijskoj stanici? — Dolores mu je rekla i sa strahom očekivala što će biti. Dok je čekao na vezu, rekne nekakvim zavjereničkim tonom: — Moram se što prije sastati sa svojim suprugom.



— o o o —



Dakle, tako je to bilo. No to još nije bilo potpuno objašnjenje, a osim toga imali smo na vratu i starčića, koji je nekoliko puta pokušao skrenuti pažnju na sebe, kako bi mogao izaći sa svojim odštetnim zahtjevima.

— Toliko ste nam dojadili da smo spremni saslušati vaše želje — rekne napokon moj šef.

— Ispod tri tisuće ne bi išlo.

— Toliki odštetni zahtjev teško bi bilo održati pred sudom. Što mislite vi, gospodine komesaru?

U Haselu se probudio trgovac, pa je očito pokušavao sniziti cijenu. Čini se da je i komesar mislio isto.

— Nisam sudac, ali u mojoj praksi su se ovakvi slučajevi rješavali deset puta manjom svotom.

Oštećenog očito nije zadovoljavalo ovakvo prosuđivanje njegovih šansi. Govorio je o novom odijelu, o pretrpljenu strahu i konačno istakao da je to sve štetno utjecalo i na njegovo zdravlje.

— Ja sam predradnik kod »Barita«, gospodo moja, i zbog bolesti moram izostati s posla. No ako se vratim za osam dana, neće biti posljedica, a ovako, zbog tog udarca i uzrujavanja, bolovanje će se podvostručiti, što će me pogoditi po, nemojte krivo shvatiti, džepu.

— A kod kojeg Barita radite — zainteresirao se Hasel. — Je li to onaj što ima umjetnu stolariju, ili onaj što proizvodi puceta?

— Ni jedan ni drugi — odgovori starčić. — Barit nije ime čovjeka već poduzeća. Izrađujemo instrumente, barografe, barometre, termometre i ostalo. Ja sam tamo već dvadeset godina i...

— Čekajte, čovječe — drekne komesar, koji se prvi put prestao vladati ukočeno — a od kakve bolesti bolujete?

— Otrovao sam se živom.

— Hijacinte — uzviknuh pobjedničkim glasom — sada je tajna tvog goriva riješena.

— Kako to misliš? Živa... htio bih to vidjeti.

— Evo je na prozoru u staklenoj cjevčici.

Tek što sam to rekao, morao sam se podići i odjuriti do prozora. Skinuo sam termometar i bez mnogo oklijevanja razbio cjevčicu sa živom.

— Tu smo! Konačno — govorio sam i usput njuškao kao pas tragač. Čudno je samo to da se ta kovina kod vas nalazi u rastaljenu stanju.

Prestao sam njuškati, što je značilo da je Hijacint zadovoljio svoju znatiželju. Onda je slijedilo i objašnjenje.

— Rješenje je vrlo jednostavno. Znači samo to da je kod vas abnormalno visoka temperatura, pa se ta živa, mislim, da sam upamtio naziv, nalazi u rastaljenu stanju.

Nitko od nas nije znao na kojoj se temperaturi živa pretvara u krutu tvar. No još iste večeri telefonirao je komesar i pitao da li znam da se živa kod 39 stupnjeva ispod ništice smrzava. Odgovorio sam da se takav podatak nalazi u 11. svesku enciklopedije na 592. strani.

Hasel je prvi shvatio situaciju s praktične strane. Smjesta je predložio starčiću hiljadarku kao odštetu. Ovaj je pristao, pogotovo kada mu je još i komesar savjetovao da je to mnogo bolje, nego da se godinama povlači po sudovima. Još mu je rekao da bi bilo dobro da povuče prijavu.

— Pa da se lopov slobodno šeće po gradu i ponovo napada mirne građane — protestirao je starac.

— Moramo i mi od nečega živjeti — tumačio mu je komesar. — Zamislite, kada bi svi bili dobri, otpustili bi nas.

A onda je prišao k meni i rekao tiho:

— To nisam učinio zbog nekakvih naročitih simpatija prema vama. Zamislite samo kakva bi to bila istraga u kojoj bi sve vrvjelo od svemiraca, posjedovanja ličnosti, dijaloga sa samim sobom i slično. A što je najgore, osim vas, to bi potvrdile još dvije neporočne osobe.

— Hvala vam — rekao sam s olakšanjem, videći da starčić trpa u džep svoj teško stečeni novac.

Zatim je ponovo progovorio Hijacint iz mene:

— Gospodo — govorio je Hijacint — da ne bi bilo zabune. Čini se da se ovo tijelo izvuklo iz neprilike, pa bismo sada mogli riješiti moj problem.

— Svakako — složi se Hasel, a odmah zatim javi se i njegov drugi ja: — Čudno da ste se konačno sjetili. Nemojte misliti da nam je naročito drago, što gubimo vrijeme na vašem planetu. A i ovo tijelo nije baš najugodnije ... pardon, gospodine, ne vrijeđajte se, ali ja sam navikla da govorim iskreno.

— Prijeđimo onda na stvar — zaključi komesar.

Ponovo se javio Hijacint.

— Postoji mali problem. Uočio sam da se kod vas ne može ništa učiniti bez takozvanog novca. Stekao sam dojam da biste vi svi izginuli pokraj punih skladišta robe ako bi slučajno nestalo novca. No, to sada nije važno, već nešto drugo. Meni je potrebna živa. Nemam jasne pojmove o razlici veličina vašeg i našeg svijeta, ali vjerujem da ćemo ipak moći nabaviti dovoljno žive. Problem je u tome što ja nemam novaca a to će očito trebati platiti. Ako mi u tome možete pomoći, bilo bi dobro. Inače bih bio prisiljen da se dokopam nekog tijela, koje ima pristup do žive, pa da sebi tako pomognem. Ovo tijelo — pri tome pokaže na starčića, koji se upravo spremao otići — doduše je defektno, ali ja bih ga mogao iskoristiti. Odlučite se dok je još ovdje.

— Govori Ponikkar — najavio sam se da svi znaju tko govori. — Ja bih rado pomogao, ali bih najprije morao znati da li sam još glavni blagajnik u robnoj kući »Exelsior«.

— Dakako da jeste — čuo sam Haselov glas, ali htio sam biti siguran.

— Jeste li to vi rekli ili dama, koja je u vama?

— Ja se ne uplićem u vaše stvari. To je reklo tijelo samo po sebi.

— Onda je u redu. Ja ću nabaviti živu.

Međutim, javio se i Hasel. On je rekao da je i njemu u interesu da se riješimo posjetitelja, jer i njegovo tijelo služi nekome da se kreće po Zemlji, mada je taj netko očito šarmantna dama.

— Možete li nam nabaviti živu? — upita Dolores oštećenu žrtvu, koja je još gnjela hiljadarku među prstima.

— Mogao bih vam dati adresu svog poslodavca. On ima ključeve radionice i skladišta. Samo..., da budem iskren, uopće ne razumijem što se ovdje događa.

— Nije ni potrebno da razumijete — odsječe Dolores. — Dajte nam adresu i time je za vas stvar svršena.



— o o o —



Dalje je sve brzo teklo ne bih mogao reći da je sve išlo glatko. Kupili smo dvije litre žive i smjestili je u bocu. Posao smo podijelili: Hasel je platio a ja sam nosio, što nije bilo lako, jer je ta živa težila zajedno s bocom oko 27 kilograma.

Meni se činilo da će biti premalo goriva, tj. žive, no Hijacint je vjerovao da će se već nekako snaći.

— Naš je svijet manji od vašega — bio je njegov najjači argument.

Kad smo stigli do kuće u kojoj su i Hijacint i njegova žena naišli na psa, nismo uspjeli pronaći svemirski brod. Pretpostavio sam da ga je kakvo dijete našlo i držeći ga zgodnom igračkom i odnijelo. No nisam o tome govorio da ne bi svi klonuli duhom. U ekspediciju smo pošli Hasel, Dolores i ja, čemu treba dodati i dva nevidljiva sudionika.

Hijacint ze povremeno izlazio iz moga tijela, jer preko mojih očiju ionako nije mogao ništa vidjeti od svoga svijeta.

Tako je otkrio obje pomoćne letjelice na kojima su se spustili on i njegova supruga. Malo kasnije rekonstruirali su položaj svog svemirskog broda. On se morao nalaziti na klupi. Ali i to nije donijelo rezultata jer je klupa bila prazna.

— Na klupi je moralo nešto biti — izjavio je Hijacint. — Mi smo svojim instrumentima na brodu ustanovili da nas okružuju neki golemi uski šiljci a sada toga nema.

Nitko od nas nije mogao zamisliti što bi mogli biti ti golemi i uski šiljci, ali smo upitali vlasnika klupe, da li se nalazilo nešto posljednjih dana na klupi. Kada je pitao što bi to otprilike moglo biti, odgovorio sam da bi to mogao biti busen trave ili lonac s cvijećem. Ne, tako nešto nikada nije bilo na klupi. Onda se javio Hijacint ali bi bilo mnogo bolje da je šutio.

— Sjetite se. gospodine, to je bilo onoga dana kada ste me opalili batinom po leđima a ja sam vas onda srušio na zemlju. Mislio sam vas i ugristi, ali onda još nisam znao koliko je čvrsta vaša koža a koliko su snažne moje čeljusti, pa sam to propustio.

Vlasnik klupe počeo me je pažljivo motriti, a zatim je izjavio da sam se očito zabunio, jer da on već više od mjesec dana nije nikoga udario letvom, a oborio ga još nije nitko u životu. Najgore je bilo, što sam za tu izjavu bio ja odgovoran.

Pokušao sam to popraviti:

— Znate, moj prijatelj... oh to je još gore... — govorio sam slikovito. — Mislio sam na vašeg psa. Vi ste ga udarili štapom, a on vas je oborio. Je li bilo tako?



Čovjek najprije sumnjivo zavrti glavom, a onda kimne. Da, to se uistinu dogodilo. Njegov je Fido tog dana bio vrlo čudan, a inače je tako vjeran.

— A što je bilo u to vrijeme na klupi? — upitao je sada Hijacint.

— Ništa, koliko se sjećam ... čekajte, odložio sam šešir, ali to nije ni cvijeće ni trava.

— Možda ovaj, koji nosite sada na glavi? — upitao sam pun nade.

— Da, to je taj. Ali ne razumijem što vam je to toliko važno. Uopće mi se sve troje činite malo čudnim, a naročito vi.

Kada je čovjek to završio, htio sam čuti Hijacintovo mišljenje o cijeloj stvari ali odgovora nije bilo. Obratio sam se Haselu u nadi da ću stupiti u kontakt s Hijacintevom suprugom, ali odgovorio mi je samo punopravni nosilac toga tijela.

— Što bi to trebalo značiti, zabrinuo sam se.

No nitko nije mogao na to dati zadovoljavajući odgovor. Tek kad smo već mislili da smo zauvijek izgubili kontakt s našim gostima, progovorio sam u ime Hijacinta.

— Sve je u najboljem redu. Brod smo pronašli i on se doista nalazi na šeširu ovog tijela. Sada su mi i jasni oni visoki šiljci. To su dlačice od samta. No, a kako bi bilo, da počnemo utovarivati gorivo?

Pogledao sam na bocu. Da li da izlijem svu tu živu na šešir? Očito je to bila glupa ideja. A Hijacint je već počeo.

Opazio sam da otvara bocu. Onda sam je nagnuo i oprezno izlio nekoliko kapi na kameni pod. Nisam opazio da se s tom živom bilo što događa. Jedino sam ja progovorio, dakako sam sebi:

— Ne miči se sada. Ja ću sve urediti.

Poslije toga javio se Hasel:

— Gospodo, najljepše zahvaljujemo na pomoći. Mi smo se opskrbjeli gorivom i odlazimo. Kao što vidite, nismo ponijeli mnogo žive. Tek smo sada otkrili koliko je naš svijet sićušan prema vašem.

— Ali, gospođo — počeo sam se čuditi — kako to da ne vidim živu, koju ste ponijeli? Morala bi se opaziti, makar jedna kap.

— Oh, kako me zadržavate svojom znatiželjom. Ali dobro, reći ću vam i to. Naš je svijet sagrađen od sasvim druge materije, ako se uopće može govoriti o materiji u vašem smislu. Mi smo trebali samo supstanciju žive, a to smo ponijeli.

A sada nam ostajte zdravo. Hijacint je već počeo zagrijavati motore.



— o o o —



Sutra sam posjetio svog prijatelja u banci. Htio sam svakako saznati kako je bilo moguće da se u torbi odjednom našao novac, koji ja nisam vidio. Čak je i figa nestala. Ali, tu me je čekalo razočaranje.

— Na žalost, torba više nije kod mene — govorio je šef odjela za pologe. — Došao je jedan policajac i odnio je na policijsku stanicu.

Saznao sam da ju je tražio onaj komesar koji je mene preslušavao. On je dakako znao, gdje je torba svršila, pa je tako mogao lako udovoljiti svojoj znatiželji.

Nisam htio gubiti mnogo vremena. Na pitanje zašto sam tako naglo izišao iz banke, odgovorio sam dvosmisleno i spominjao da mi je naglo pozlilo.

Na policijskoj stanici potražio sam komesara, ali su mi rekli da je zauzet. Dok sam čekao u predvorju odjednom iziđe iz komesarove kancelarije neki mršavi čovjek sa crnom šiljastom bradicom. Ispratio ga je komesar, što me i nije toliko impresioniralo, koliko okolnost da je mršavi čovjek držao u ruci moju torbu.

Komesar me je spazio i pozvao da uđem, a usput je zadržao i svog posjetioca.

— To je taj — rekne komesar i pokaže na mene.

— Dopustite, da se predstavim — rekne čovjek s bradicom, lupne petama, presavije se u struku i pruži ruku. — Marinelli, zacijelo ste čuli za mene.

— Nikada ni glasa — odgovorio sam iskreno.

— Šteta, ali ja sam čuo za vas. Vidim da ste imali dosta neprilika s mojom torbom.

— Vašom torbom? — rekao sam polagano i pri tome mi je počelo svitati.

— Da — uplete se komesar — to je torba gospodina Marinellija. Njemu je torba ukradena i kada je danas prijavio krađu i opisao njena svojstva, odmah sam se sjetio da bi to mogla biti vaša, odnosno ona, koju ste kupili na ulici. Zato sam i poslao odmah po nju i nisam se prevario.

— A kako ste došli na ideju da bi to morala biti baš ova moja? — htio sam još znati.

— Evo, kako. Gospodin Marinelli mi je sve objasnio. Pogledajte.

Komesar otvorio torbu. Bila je prazna. Zatim me zamoli da stavim u torbu arak papira. Potom je opet zatvori i onda mi je preda da bih izvadio papir. Kad sam otvorio torbu, u mene je gledala figa.

Komesar se nasmije gledajući moje zbunjeno lice, a onda mi protumači:

— Dvije stranice. To je sve. Ako je nagnete prema ovom kraju, onda se otvara druga stranica i vidite figu. Ako je nagnete u obrnutom smjeru, onda se otvara pravi pretinac. Mislim da je jasno.

S tim riječima pruži torbu pravom vlasniku, koji je prihvati, nakloni se ponovo i rekne:

— Bilo mi je drago, gospodine. Nadam se da ćete večeras posjetiti moju predstavu u baru »Odeon«. Samo pitajte za mađioničara Marinellija, pa ćete dobiti najbolji stol.



— o o o —



Obratio sam se nekolicini osoba, koje bi mogle nešto znati o problemu koji me je mučio. Postavio sam ova pitanja: da li je moguć svijet, koji mi ne možemo vidjeti, ali ni taj svijet nas? Nadalje: može li postojati razumna individua u takvu svijetu? Bi li neka inteligencija, koja bi se uvukla u mozak nekog normalnog bića, mogla kontrolirati njegove pokrete i osjećati ono što osjeća to biće?

Ako sam nekome neoprezno napomenuo da se meni tako nešto zaista i dogodilo, odmah mi je savjetovano da potražim nekog dobrog psihijatra. No, ako sam postavio pitanje akademski, onda sam dobio ipak kakav-takav odgovor. I te odgovore sam zapisao.

Dobra polovica anketiranih odbila je svaku pomisao da bi bilo koja od moje tri pretpostavke mogla biti moguća. No ostali su bili oprezniji.

Uglavnom sam mogao razabrati slijedeću misao, koja je kod jednoga bila jasnije kod drugoga bojažljivije naznačena:

Što je materija? Materija je oblik energije. Sada se pita da li se jedini oblik materije sastoji od pozitivnog protona i negativnih elektrona, ili postoje još i druge kombinacije u prirodi. A što ako je naš oblik materije samo jedan od mnogo tisuća mogućih? Pa onda prostor. Možemo prostor zamisliti kao nešto što se nalazi u nekakvu ormaru ili kao ono što se nalazi oko nekog predmeta, na primjer, kugle. Svakako je prostor nezamisliv bez materije. Prema tome možemo dopustiti da postoji i vrlo malen prostor u odnosu na naše shvaćanje dok bi za one, koji se nalaze u tome prostoru, on bio velik poput našeg svemira. Da bi takva bića morali biti tek adaptirana na našu materiju da je vide, posve je shvatljivo, a isto tako bi se moglo dopustiti da djeluju preko mozga osobe u koju bi ušla.

Dalje nisam mogao razmišljati jer mi je lijeva ruka odrvenjela. Dolores je gledala televiziju a ja sam njihao kolijevku s dvojcima lijevom rukom. Sada mi je utrnula od neobičnog položaja, pa sam prestao uspavljivati djecu. Dolores je reagirala:

— Utišaj djecu!

Morao sam ih njihati desnom rukom a lijevom nisam mogao držati papir. Shvatio sam tog trenutka da nije potreban Hijacint da bi upravljao mojim kretnjama.